Sovjeta Grubešić, Razgovor smrtougodni

Dark_Angel_by_LordHannuKartamo se Smrt i ja.

– Ti si Ona – pitam je.

– Aha – odgovara.

Dijelim karte. Vrag mi ne da mira, pa zapitkujem dalje:

– Jesu li sve smrti iste?

– Nijedna smrt nije ista – kratko reče.

– A  možeš li ti biti kao onaj Džo, Džek  ili kako već, Blek? – gnjavim. – O, prelijepi Bred!

– Nisam još apdejtovana – nervozno se trgne.

– Možda ti je pao fajervol – cerekam se.

– Pripazi da ti ne dođe fajer – sikće iz crne rupe u kapuljači – i kakva ti je to muzika. Galama, režanje.       Nemaš nešto fino, lagano, šlagerski.

– Fuj, ne slušam te šitove. Samo jaku mjuzu. Izgleda da ti nisi Smrt nego Smart. Negdje si izgubila

slovo „a“. Pametnica. Prije nego nastavimo, da te pitam: nisi došla po mene nego kod mene, je l’? – vrlo uglađeno se smješkam.

– Aha – reče.

– O, zašto nisi Džo? – kažem s uzdahom.

– Nemoj da te đointiram sad kad odlučujem o sljedećoj karti, pa da tvoja baljezganja riješim

rastafarijanski, Hej Džoooooo..!  Ključni je trenutak! – raspomami se.

– Ključ? Tko je rekao ključ?- začuje se u sobi. – I kakva je to laganica od muzike. Dosta mi je harfi

i orgulja. Daj, imaš li Ramštajn? – začu se gromki glas.

– Tko je sad ovo? Imaš li ti brata, švalera, komšiju? – zacvilim.

– Ključar!!! Spasavaj se od te dosade!!! – prigušeno odgovara. – Gdje mi je gavran? Gdje si ostavila

moju kosu?

U svjetlosnom orealu, sjeda u stolicu lijep lik. Oko njega lepršaju krilca.

– Moje ključeve nećeš spremati. Ne vjerujem ja nikome. Nego, ako ti nećeš, mogu ja završiti

partiju mjesto tebe, a djevojko? – pita slobodno, naširoko.

– Samo izvoli – galantno se nakloni Smrt, a meni prošapta:  – Pazi, vara, uzduž i poprijeko.

– Čuo sam te. JA to nikada ne radim! Ova krilca okolo izigravaju klimu. Vrućina pritisla  – pobuni se

Ključar.

– Kad je već riječ o vrućini – okrenuh se Smrti – možeš li mi usput pokositi travnjak?

– Kakav crni travnjak, sve sprženo. Ove godine smo malo zalijevali. Znate li, cure da na ozonsku rupu najviše djeluje vodena para? Pa nismo ludi da sami sebi naudimo. Što veća rupa, bliži smo vama. A odstojanja između nas i vas mora biti. Kad legende padnu, pada i vlast. Gdje je taj Ramštaj? – zaurla. – Dokle ću čekati?

– Odoh, s ovim nam nema života – zacvili Smrt.

Sovjeta Grubešić, akademski obrazovana. Piše priče, poeziju i haiku. Slika. Haiku je objavila u dva zbornika sa festivala u Odžacima, priče na Prozionline. Učestvuje na Evropskom fejbuk pesničkom festivalu u Novom Sadu. Živi na dvije adrese, u Osijeku i trenutno u Bukovcu kod Novog Sada. Obožava SF.

Advertisements
Ovaj unos je objavljen pod Priče. Zabeležite stalnu vezu.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s