Ines Peračković
Ljepota tame iskazala se stvarajući legende, priče, pa i istine naposljetku. S vremenom je uspjela dokazati kako su vjerovanja o pobjedi svjetla ipak samo utopija čijom se definicijom pokušavaju poslužiti oni koji nisu niti vrijedni topline svjetlosti u koju vjeruju. Razmočeni, kao papir u mrvici vode, usamljenici na suncu, utopljenici u tami, pokušavaju dokazati kako upravo oni vode ovaj svijet, poznaju sva moralna pravila i kane sve žive jednom usmjeriti ka Sinu, onome za kojega vjeruju da poznaje patnju, onome kojemu možda i pripadamo, jer patio je svojim tijelom zbog sviju nas, grešnika, kažu.
Spomen na jedinke, koje nisu niti oživljene u toplini u koju pravomoćno vjeruju, otkriva mnoštvo, legla njih, zločeste, sebične, pune prljavih riječi i rečenica, lažne ispovjednike vlastitih grijeha, egoiste, pedofile, ubojice, silovatelje, opet i smrtnike. I tu se nalazimo na raskrižju, mjestu kao stvorenom za ugovor s Luciferom, i pitamo se – tko je zapravo Vražji sluga, a tko to iskreno nije? I tko o svemu u konačnici može suditi?! Azazel je, recimo, postao proklet, jer Bogu nije oprostio žrtvu svoje obitelji i suicidom se htio približiti bližnjima, ipak sagriješio je i Bog tu nije imao milosti. Osudio ga je na vječni boravak između dva svijeta, tako da više nikada ne vidi svoje koje je neizmjerno volio za života. Da li je Bog tu u procjeni pogriješio? Jest, svakako da jest, ali je ujedno drugima pokušao pružiti pomoć. Nastojao je spriječiti suicid kao radnju, odnosno zabraniti ga iz ljubavi prema čovjeku, svojoj tvorevini.
Azazel je iz osvete, kako legenda kaže, otišao na stranu Lucifera; opet, rečeno je, kako ga je On zapravo i prevario, a ne Bog za kojega se mislilo da jest. Kako god bilo, netko je izgubio obitelj zbog nečega što je prvenstveno sebi važno i uzvišeno, moguće da je jednako i sljedbenicima koje je jednostavno uputiti u bezdan ako je potrebno. Bog je očito izdresirao pregršt onih koje će poslušne imati kao sluge, borce u zemaljskom ništavilu, prije obećanog Raja.
I tko god misli da postoje jedinke koje su odmah spremne za stol Božji – griješi!
Smotra Božjih sluga odvijala se pred crkvom jednog od odabranih, svetih, pokojnih.
Treј je stajao i promatrao svjetinu iz neposredne blizine zbivanja. Nije se čudio njihovim običajima, jer je nekoć i sam bio dio njih, ali se čudio činjenici da su svi oni i dalje ostali pri istoj svijesti. Poznavao je svaku obitelj, osobu, živio je u malenom mjestu, samim time bio i obilježen kao nevjernik, kao netko koga se uvijek treba kloniti i na ulici ga ne pozdravljati, tako su roditelji govorili svojoj djeci, opet, stalno, i prešućivali ono bitno – zašto to govore?
Klasičan odgoj djece – čini što ti kažem, ne pitaj zašto. Treј je sve to razumijevao, samo je promatrao, nadzirao potomke grada i u mislima ljubio one, svoje, koji to više nisu bili.
Činio je to, odmetnuo se, poput spomenutog demona Azazela, jer je na jednak način patio, izgubio je svoje najmilije onako kako to niti jedan čovjek ne bi trebao. Nije znao zašto, što se točno dogodilo, kojim načinom, čime, jedino što je znao je da su tijela bila poredana ispred njegove kuće, na travnjaku kojega je redovito održavao, i da je svako tijelo u ustima imalo mrtvu zelenu žabu. Takve ih je sve zatekao, mrtve i ugušene. Nisu mu dopustili da se približi truplima, još nešto što je zamjerio svijetu, držali su ga kao životinju, lokalni predstavnici vlasti, bacili su ga na tlo i čizmama mu lice pritiskali u blato dok se umalo nije ugušio, a borio se koliko je mogao, znajući da su pred njim mrtva tijela njegove djece i njihove majke. Troje.
Odvukli su ga od njegovih, tukli ga da prizna grijehe, pokopali ih u zemlju bez njegove prisutnosti, pa ga nakon mjesec i nekoliko dana pustili kao da se ništa nije dogodilo. Ipak, za sve mještane upravo je on bio krivac, bez obzira na nemogućnost dokazivanja krivnje.
Trej ih je sve promatrao i u sebi se molio za njih, na svoj način. Uvijek. Samo što se molio nekome drugome, onome za kojega nije niti znao da uistinu postoji.
Prošlo je nekoliko tjedana od spomenute smotre, mještani su skrušeno živjeli u vjeri, gladeći si stražnjice međusobno, noseći jedni drugima slastice na pragove, ljubeći se na prvu, a ogovarajući se na drugu, zanemarujući nedavne događaje čudne smrti jedne obitelji. Sve je palo u zaborav, a Trej se više nije pokazivao u javnosti.
Vrijeme je bilo predivno, ljetni dani s produženim sunčevim zrakama, s mnoštvom na terasama, dan za danom, dnevne molitve posvuda, a onda najednom čudni zvuci iz daljine. Kreketanje žaba. Sve bliže i sve bliže, iz sata u sat. Gledajući u nebo mještani su zaključili kako kiše zasigurno neće biti, stoga su zanemarili zvukove žaba iz daljine. Opet, zvuci su bili sve bliži i bliži. Kre, kre, kre…
Djeca su se igrala, majke tračale one druge koje nisu bile prisutne, očevi su ispijali pivo i međusobno se uvjeravali u nerealne političke stavove, dok je Trej bio u kući, sjedio i plakao. Žabe su se približavale, puno glasnije nego netom prije, a nebo ih je pratilo u svim njihovim bojama postojanosti, prelijevalo se kako su one same prilazile sve bliže mještanima.
Kre, kre, kre, blizu i još bliže, nečiji krici na početku prve ulice, potom druge ulice, pa treće…
Nebo je postalo potpuno zeleno, ubrzo i smeđe, pa prateći urlike – postalo je crveno.
Kre, kre, aargghhhh!!!!
Konačno, zavladala je tišina, mir je dozvao vjetar, a taj je odnio i onaj posljednji miris smrti.
Noć se povukla, pričekala, pa dovela jednu novu svjetlost za sobom, negdje drugdje, u jednom novom okruženju, u srži jednakom kao i onom ranije. Novi ljudi, nove obitelji sličnih navika, jednako sabrani u gluposti, mada opsežniji u krugu bivanja. Gradić koji nekako preživljava, skromno obogaćen s nekoliko dječjih igrališta, dvije škole, jednom gradskom ustanovom, nekakvim primitivnim centrom zbivanja – svakako jedno slatkasto mjesto bez poznatih tragedija. Savršeno mjesto za grijeh. Ili smijeh…
Ljudi su se kretali, odlazili na radne zadatke, pozdravljali se međusobno, kao i svakoga dana, jer svi su se međusobno poznavali, godinama – i nikada ih nitko nije prekinuo u toj svakodnevici.
Sve do dana kada je školska kuharica podignula poklopac kontejnera za smeće i u njemu ugledala truplo poznate joj djevojčice iz prvog razreda osnovne škole – sa žabom u ustima. Aahhh!!
Nedaleko od mjesta događaja, u istom vremenu, začuo se savršeno identičan krik: Aahhh!!
Pa odmah potom i na svim ulicama mjesta, u svim zgradama, kućama, tamo gdje god živih je bilo: Aaahhhhhhhh!!!!
Urlici su ubrzo sanirali sami sebe, međutim žablji kraci to nikako nisu činili. Pomicali su se, živi, iz ustiju mrtvih žitelja, pa se ubrzo odvojili i krenuli skakati prema nekom novom mjestu, isprva sakati, a ubrzo upotpunjeni nekim novim ljigavim tijelima.
Divlji pogledi životinja bez razuma, fokusi poput sjena između mesa, slamanje svakog živog bića na putu, gazište od mišjih trupala u polju i ribljih ljuski u rijeci, nije bilo prepreka za horde koje su hodile. Idući smrtnici nisu niti znali da im prilazi slom s ugovorom za kraj. Nisu bili spremni potpisati, nisu niti znali da moraju, a papir je bio tako čist, bijel i spreman za pečat tame. Oči su gledale u krvavim bojama, žablji treptaji teških vjeđa, lagani kao grijeh u samoći, dok nitko ne gleda šarenilo koje se prelama na nebu. Konačni kaos je nastupio upravo onda kada su svi živi pomislili kako konačno sanjaju. Kre, kre…
Novo mjesto, novi dan, sve izgleda jednako mrtvo kao i u dva prethodna mjesta. Žabe se kreću, kreću, i kreću. Jedu žive, a site su, jedu mrtve, a gladne su. Kre, kre…
Iduće mjesto jednako umire, iduće… mrtvo… iduće…
Trej je nekako bio svjestan svega, nije bio prisutan, ali je znao šta se događa. Kada se konačno razbudio više ništa nije bilo kao što je nekada bilo. Izašao je iz kuće, promatrao svoj grad kako mrtav uživa svoj vlastiti rekvijem, žalio je djecu, zatočenike grada, male koje nije mogao upozoriti. Sve ih je promatrao umrle, s kricima na usnama, s dijelovima žaba u ždrijelima.
Hodao je mjestom, brojao je poznate, hrabrio se, pokušavao je zanemariti razloge, a onda je naišao na potomka nekada dobrih prijatelja. Dijete je bilo maleno, sitno rastom i bilo je zamotano kao smotuljak od papira tako da su mu stopala bila položena na ramenima.
Bolest je načela njegov grad, pojela ga je kao sumrak danje svjetlo, a on je znao da mora pronaći lijek, postati lovac na nemoguće. Dopustio bi da se i dalje događa, imao je dovoljno srdžbe za to, ipak mrtvu djecu nije mogao gledati.
Put je bio prazan, Trej je imao vrlo dobre pokazatelje smjera tako da nije pogriješio niti jedno skretanje. Tijela razasuta posvuda vodila su ga prema cilju, samo što se cilj svakoga dana pomicao, a on je bio obični pješak, dok je ono što je lovio bilo itekako brže. Gazio je kroz polja i gradove, hodao je krivocrtno, točno prateći svaki korak svoje lovine. Pratio je tragove, sa smislom, mada je pretpostavljao kako ih na kraju ipak neće pronaći. Misli su mu otišle drugdje, u svijet u kojemu se ponekad molio za druge.
Uz veliko božanstvo sjedio je s desna. Nije ga promatrao, nije htio razumjeti njegovu veličinu, ali ju je osjećao kroz kretnje. Božanstvo je bilo ogromno, preveliko za njega, sanjalo je sjedeći na pola svijeta. Druga polovica nije imala teret, bila je slobodna. Trej je razmatrao mogućnosti, htio je odletjeti na tu slobodnu polovicu, tada je to mogao učiniti, međutim bio je zarobljen u mislima božanstva. Skamenjen, gledao je kako ogromne ruke ulaze u njega i pokazuju mu krajnost, istinu: žabe dolaze na njegov travnjak, on tamo nije prisutan, lupaju po vratima njegovog doma, bacaju se sitnim tijelima, ali pretjerano snažne ujedno čine preveliku štetu. On tjelesno nikako nije prisutan, sve se prebrzo odvija i on ne vidi tko je i kako ubio njegove. Čuje kako vrište, kako izlaze van, ali ih ne vidi – oni su bili, a on je sada.
Mjesta su postala kolajne strave, lijepi dijelovi za ukrase razmaženih djevica kaosa. Kurvi koje niti majke ne priznaju, kao takve. Ljudi su umirali, nastanjeni od žabljih živih trupala, ne znajući kako se u brzini smrt može poroditi. Miris bolesti, Trej je dijelio okolini, mlatio je sobom kao primateljem svih bolnih stanica iz tijela onih koje je ugledao slomljene. Gazio je sva poražena trupla, kraci mu nisu smetali, pogon je imao na svojim kotačima.
A onda je zastao i glasno uzdahnuo.
Ugledao ga je ispred sebe. Bio je iznimno visok i umotan u žive žabe. Sitna tijela migoljila su po njemu, nešto su mu sugerirala, nešto poput žive želje da opet ubije. Dražile su ga, a Trej je samo promatrao to stvorenje za koje je vjerovao da je ubilo njegovu obitelj.
Biće je stajalo, prekriveno s tisuću žaba, moćno i zamršeno. Oči su mu mogle biti viđene samo ako bi pokoja žaba pogriješila korak, a ako bi i pogriješila – ono što se moglo vidjeti bila je apsolutna smrt. Otvorio je usta, kao da želi reći tko je i zašto je, ali začuo se samo muk. Trej je bio spreman za napad, znajući da se možda upravo priprema za vlastiti kraj. Krenuo je prema biću, znao je da se mora suprotstaviti i tada je sve postalo drugačije.
Žabe su nestale, a biće otkrilo svoje tijelo.
Snažan muškarac, izrazito dlakav i nabijen mišićnom masom, stajao je nag i gledao u svog jednostavnog protivnika. Nije se pomicao, samo je promatrao.
Trej nije imao nikakvo oružje, da je i imao ne bi znao kako ga upotrijebiti, ali imao je dvije šake, stoga je pokušao udariti biće ispred sebe.
Promašio je, jednom, pa još jednom, a onda se biće glasno nasmijalo vrativši na sebe svoj pokrov, sve žabe koje su na trenutak nestale s njega. Kre, kre – bile su grlate, ali ujedno i vesele. Dočekale su kraj priče.
„Nazovi me kako želiš, drugdje me zovu Izbjeljivač, jer sve tamno naposljetku pretvorim u svijetlo. Pratim gradove, mjesta, čistim ih od nepodobnih. U tvojoj su okolici svi bili nepodobni, zato sam i uništio sve koje sam zatekao. I djecu, jer znam njihovu budućnost, pretvorili bi se u svoje roditelje, slična gamad druge generacije. Tebe sam ostavio kao svjedoka, onoga koji će upoznati moju bol, jer tvoje sam ubio iz drugih razloga. Žabe sam doveo kako bih se izrazio. Drugi put ću možda povesti mačke kao pošast, pa da svima pojedu utrobe. Ili neću doći. Ne znam. Ovisi o jutru – kakav se probudim. Ti ćeš ostati, učini što želiš, ali znaj da nešto očekujem od tebe.“
„Što od mene možeš očekivati!? Pa ubio si mi djecu!“
„Ubio sam ti djecu. I ženu. Mogu i tebe ako poželim, ali neću.“
„Zašto nećeš?“
„Jer ćeš si tu uslugu sam učiniti. I ja više neću biti usamljen.“
„A tko si ti?“
„Azazel.“
KRAJ
Azazel
Lend me your wings of twelve
I shall fly into the storm
I, son of fire, in anger become
The lightning bolts that strike the earth
Morbid Angel – Brainstorm (1991) Blessed Are The Sick
Beleg 