Mario Lovreković, U TROJE

Day 112, 365, Two,s company three is a crowdNe znam kako najbolje objasniti sebe, nisam to nikada niti pokušavao, ali sada kada to zapravo iskreno želim, moram, mislim da je najbolje učiniti to iskreno, jednostavno i bez primisli kako sve to zapravo uljepšati. Naime, po mom skromnom mišljenju, ništa se tu i ne treba uljepšavati, sve je upravo onakvo kakvo je i trebalo biti, očito. Jer da nije takvo, onda to više ne bih bio ja i sve bi bilo nepotrebno objašnjavati. Dakle, počinjem sirovo, onako kako je bilo, kako se u trenucima i zbilo. Osjećalo.

 

Prodor moje seksualne moći, naspram običnog ženskog tijela, zbio se dok sam još osobno istraživao sebe. Tada još nisam imao dovoljno kilograma, a niti pokoju od stidnih dlačica, ali imao sam potrebu, snažnu i čvrstu, istraživati sve djevojčice oko sebe. Nisam imao stida, bojazni, moje su ruke ispitale svako tada zabranjeno područje, svaka suknjica bila je zastava koju jutrom treba podići dovoljno visoko kako bi se vidjelo znakovlje koje odaje maleni klanac, grb moje države, neprohodan za sve druge umove, osim moga. Mislim da sam osvojio srca svih djevojčica još u vrtiću, ali siguran sam za ona koja jesam, kasnije, u takozvanoj maloj školi. Sve su te curice bile sramežljivi subjekti moje otvorenosti i voljele su pred drugom djecom hiniti kako ih je stid, ali kada bi se negdje drugdje, u osami, našli u dvoje – moje ruka je svako donje rublje uzela sa sobom. Dodiri, ništa drugo, ali imao sam punu torbu tih malenih pamučnih tvorevina. Danas ne znam zašto sam se bavio tim kolekcionarstvom, ali znam da sam tada uživao u prikupljanju. Kažem, danas ne znam, jer je to tada u biti bilo blesavo i nevino. Naivno poput mržnje bez čvrstog dokaza za potrebom. Bili smo djeca koja su možda nešto istraživala, kao i sva djeca, međutim, meni je to bilo potrebno, nešto bez čega se ne može upotpuniti dan, bez čega se ne mogu napuniti životne baterije.

Nastavio sam i kasnije, pa i dalje nakon toga (mislim da i danas imam sve gaćice iz vrtića), nakupilo se robe za jedan dobar prodajni posao, mada ne znam gdje sam sve to i pospremio, a i došlo je vrijeme da se sve to nekako i posloži (u mojoj glavi).

 

Srednju školu pamtim po dobru. Tada sam imao prvo pravo seksualno iskustvo: gledao sam petoricu kako se redaju na djevojci iz mog razreda. To je bilo sasvim normalno, tada, a ona je, nakon što nisam pristao učiniti što i drugi, rekla da sve zadržim za sebe.

I jesam, naravno, ali kasnije sam požalio zbog toga. Ta je djevojka bila jedina od svih koja je nešto vrijedila, u tom vremenu. Hormoni su napravili svoje, njoj, a meni se zauvijek zgadila, i nekako sam još dugo mislio na nju, ali dječačka zaljubljenost brzo prođe, nažalost.

Toliko o tim danima, uvodu u beskonačnost događaja i sljedova događaja bez smisla.

 

Imao sam devetnaest godina kada sam naslijedio posao svojega djeda koji je zbog starosti bio jedva svjestan vlastitog postojanja. Otac nije bio u mogućnosti nastaviti posao, jer je na ovome svijetu završio svoje bivstvovanje kušajući posljednju debelu dozu prečistog heroina, a majka je zapela na odvikavanju od istog tog poroka, tako da sam dobio sve što su oni trebali preuzeti na sebe. Posao koji traži pribranost, znanje i odricanje, preuzeo sam osobno – tvornicu žestokih alkoholnih pića. Ispočetka nisam niti sanjao u što će me taj posao pretvoriti, a onda, ubrzo, počeo sam osobno kušati vlastite proizvode, besplatno. Stalno.

Da govorim dalje, mislim da nije potrebno. S dvadeset i dvije bio sam na odvikavanju. Imao sam novca, imao sam sve što sam poželjeti mogao, a osim alkohola želio sam samo jedno. Napuniti još jedno dvjesto ruksaka malenim bijelim gaćicama!

Naravno, ne malenih kao onda kada je proces započeo, već nešto većih, ovog puta i vlažnih ako je moguće. A bilo ih je, jako puno, i s tamnim mrljama i bez njih, i pamučnih i svilenih, i od čipke i od poliestera, i platnenih i končanih. Napunio sam čitavu sobu s tim malenim diplomama strasti. Žene su same dolazile, nudile se, a ja sam znao da je prvenstveno novac u pitanju, a zatim i moje besprijekorno tijelo.

Alat je uvijek bio spreman, prosječan, tijelo vitko i kamenom posuto, koža tamna i glatka. Dlake sam uzgajao jedino na intimnom području, a njih sam kratio kako tuđi jezici ne bi imali prepreku u dodirivanju savršenstva. Taština je bila majka mojeg razuma. Sve, odmah i uvijek!

 

Kaotično sam uzimao žrtve, bio sam sve grublji i nikada subjekt nisam pitao kako i što želi. Bilo je dovoljno pomisliti, i moralo se dogoditi, uzeti i niti na trenutak uzvratiti. Izmišljao sam načine, pazio čak i na to kako napraviti da subjekt i zajeca, jer ga boli, jer moć se morala iskazati i morala je zauzeti položaj koji joj pristaje. Subjekti su bile žene, raznih veličina, boja kože, umnih dosega, količina celulita..

Sve su, uvijek, bile dostupne, sve sam ih probao, uzeo, pa i prodavao drugima, što će reći da sam ponekad i zarađivao na njima. Tvornica je radila, novca je bilo, ali uživao sam istraženo meso ponuditi drugima. Ja sam bio garancija, a u mojim krugovima to je bilo dovoljno za najam. Naravno, najviše sam ih prodavao za druge usluge, za nešto što je tada bilo potrebno, jer bogatima novac nema preveliko značenje kada ga ima u izobilju. Sjećam se jedne prekrasne azijatkinje koju sam nakon tri dana trošenja dao za štene crnog dobermana kojega sam zatim poklonio sinu vlasnika tvornice staklenih boca od kojega sam iste i kupovao. Maleni znak pažnje, ništa drugo.

 

Vrijeme je prolazilo, dosada je svoj nastup sve više uigravala i predstavljala na nepoželjnoj sceni mrtvih kazališnih prikaza, tražio sam nešto novo, nešto što nije svakodnevno, što do sada nije otkriveno. Ljudi slični meni dali su mi ponudu koju nisam mogao odbiti. Imali su u vlasništvu djevojku koje su se bojali, kćer vještice, koju nikako nikome nisu mogli ponuditi za novac ili uslugu; sve mušterije su odbile svaki kontakt s njom. Meni je sam opis bio dovoljan i hitro sam platio popriličnu svotu za susret s njom. Time sam kanio ubiti raspojasanu dosadu, a ujedno i svoj status podići na novu razinu, jer pokazao sam hrabrost koju drugi nisu imali muda pokazati i nisam štedio novac, a mislim da bi je dali i besplatno.

Spojili su nas sedam dana nakon što sam im platio za to – jer je ona tako htjela. Meni je bilo svejedno, ja sam nju morao imati kada god to bilo!

Bio sam silno uzbuđen, nisam niti znao kako ta djevojka izgleda, ali ganuo me njezin duh i njezin stav o vremenu kada joj mogu doći; unaprijed je znala kako je netko platio za susret s njom. Bila je hrabra, to i sada tvrdim.

 

Došao je trenutak, pristigao sam po plaćeno, pustili su me u njezinu sobu, a ona je sjedila mirno i očiju punih nelagode. Predstavio sam se, kao i uvijek, a zatim zatražio njezine gaćice. Ona je šutjela, bila je neprirodno lijepa, i pokazala mi na ladicu noćnog ormarića nasuprot nje. Pogledao sam djevojku s podignutom obrvom, kao da je pitam da li je sigurna da se želim umoriti odlazeći tamo, pola metra od polaznog mjesta, ali nije niti trepnula. Znao sam da ću morati popustiti, jer doista me zanimalo što se to krije u ladici. Prišao sam, bez razmišljanja otvorio ladicu, kada u njoj ugledah gaćice crne boje. Na prvu nisam mogao odrediti materijal, bilo je nešto tamno i dlakavo, ali oblik je pristajao ženskim gaćicama. Nisam ih dodirnuo odmah, te sam ponovno pogledao u djevojku kojoj su, bilo je očito, osobno pripadale.

Bila je mirna, ispitivački me je promatrala od stopala do tjemena, a onda je samo otvorila usta, ispustila nekakav mračni ton, i naglo zatvorila čeljust, tako da se zvuk spajanja zubi čuo i jače nego što bi trebalo. Htio sam je upitati što to radi i objasniti joj kako je bolje za nju da odmah ustane gola, kada odjednom – ništa.

Mrak.

 

Probudio sam se u svom krevetu. Bio sam blago mamuran, a nisam popio više nego inače, i pokušavao sam se sabrati te shvatiti što se dogodilo dan ranije. Sjetio sam se ljepotice koju nisam stavio na sebe, na svoju muškost, i koja mi je čudom začarala vrijeme, kao i sjećanje na detalje.

Ustao sam iz kreveta, protegnuo se i krenuo prema kupaonici. Tamo se nalazilo veliko ogledalo u kojemu sam obožavao promatrati sebe. Krenuo sam to učiniti, pod normalno, a kada sam stao ispred ogledala ugledao sam novoga sebe. Protrljao sam oči, a zatim pogledao ponovno. Ista slika krasila je zrcalo, pokazivala je potpuno dlakavo tijelo čovjeka s glavom majmuna. Oštri zubi, duge pandže, tamna dlaka, ali obličje tijela – ljudsko.

Dotaknuo sam svoje lice, nos (njušku), sve ostalo na sebi i sve je bilo živopisno i stvarno. Otrčao sam do drugog ogledala, još većeg, u hodniku, međutim slika je bila ista. Ja sam bio majmun!

Prvo što sam pomislio bilo je kako sam pretjerano uživao u opijatima, ali kada je vjera u to počela jenjavati odlučio sam kontaktirati ljude kojima sam posljednjima bio gost.

Nazvao sam ih, pandžama lupkao po brojevima na telefonu, upitao što se točno večer prije dogodilo, i dobio vrlo jasan odgovor. Djevojka koju sam posjetio, platio za nju, nestala je, i ja zajedno s njom, što se njih tiče. I poklopili su mi slušalicu.

Bio sam u panici i vratio sam se u sobu u kojoj sam se probudio. Oči su tražile znak o nekakvom činu, dokaz o nečemu, a onda su ugledale nešto čudno ispod tankog pokrivača. Ruke su se same pokrenule, maknule su pokrivač i tad ugledah nekoliko ljudskih koža ispod njega. Prva koža bila je ona koju sam imao na sebi cijeli život, svaka druga bila je sve dlakavija i ružnija od prethodne. I po stupnju razvoja ona koju sam imao na sebi bila je posljednja.

 

Shvatio sam svoju zarobljenost, očiti urok, ili nešto takvo, koji nisam zaslužio, jer tu djevojku nisam niti taknuo. Zašto je to učinila? Zbog moje prošlosti koja je po meni ispravna? Vještičja krv zarazila je moje biće, otela me od ovoga svijeta pružajući mi poklon koji nisam tražio. Ispod svih koža koje sam promijenio pronašao sam malene gaćice koje su ležale u vještičjoj ladici. Imale su istu dlaku kao i moja nova vanjština.

 

Danima sam patio i sukobljavao se sam sa sobom, nisam pronalazio rješenje za svoje stanje, ali novac nije bio upitan i ruke su me služile bez obzira na duge pandže koje sam imao. Pardon, koje imam i sada dok ovo pišem, mada nešto kraće, jer zubi su mi čvršći nego ikada, pa sa lakoćom vodim računa o estetici i higijeni.

Maloprije sam nazvao jednog partnera, objasnio mu svoje stanje i dogovorili smo posao: moj privatni zoološki vrt specijaliziran za sve majmunske vrste (legalno uhvaćene)!

Svaka majmunica će na sebi imati gaćice. A i neke žene vole u troje, kada im objasniš da to vole…

 

KRAJ

Advertisements
Ovaj unos je objavljen pod Književnost, Priče, Proza. Zabeležite stalnu vezu.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s