Mario Lovreković: KLAVIER

Šutjela je, jezikom zašivenim za usne. Trpjela je. Slijepa bješe za kopilad od svijeta. Treptajem oka, nježnošću trepavica, koje nužno padaju prema dolje, Samara bješe pretjerano savršena za mene. Isprva je samo stajala u tišini, upijala tonove koje moje čudne misli rađaše. Dodirnuti ju htjedoh, osjetiti, kožu joj proživjeti u sebi, probaviti, međutim zastao jesam, jer progovorila je nježnom glazbom, melodijom dobrote i sjete.

Svaki osjećaj znala je prožeti kroz crne tipke na klaviru, znajući da stojim na rubu sobe i promatram ju. Samovala je, oduvijek, uljez sam bio gledajući divotu koju nikada nisam zaslužio vidjeti. Pažljivo sam okretao stranice, note, saslušao sve što mi želi reći, povjeriti, dočarati.

Stolac satkan od pepela i sjene, i ona na njemu; utopiji posvjedočih tada. Prste je plela dok se svjesnom prozivala, plakala uživajući povratak među žive, snivala u zapetljajima tuge, okorjele ogoljene samoće koju je iščekivala, pomirila se s njome.

Priđoh joj, duhom nagoj i slobodnoj, savršenoj u svim nitima postojanja, potom poželjeh da samo meni melodiju posveti, da ju ubije u tonu za kojeg taktova nema. Poželjeh da barem jednom duge prste meni pokloni, da ih zabije u prazno tkivo koje jedva na kostima držim, i ne marim što tako jest.

Gledao sam kako svira i poziva me, rastapa se kroz smrtnost, utapa me u glupost; drsko odlazi u vječnost. Gledao sam kako joj meso prže, mudraci od nekih stranih nota, i kako joj moje misli prelaze u kosti, srž koju nikako nije mogla izgubiti.

Svirala je na klaviru, u sobi bez zraka, gdje umrli smo svatko za sebe, kao ptice u kavezu, ili konopci u vatri. Moguće da bih i duže uživao u njoj, moguće da je i bolje ovako, da je ponekad nema, jer ljepotu njenu volim, kao i svaku crnu nježnost koju glazbom mi podari, i svaki suton koji s razlogom pokida, i svaku žilu koju mrtvu mi pokaže.

Među nama je, živa, a ne živi. Spališe joj biće, pripiti umom i tijelom, oni koji nisu mudraci, učiniše to onda kada se zlo bez pravde činiti moglo, jer paklena ona bješe, kazivaše jadnici; prstiju od zla začarati je mogla, kazivaše bezbožnici.

Zapazih kako i dalje samo nju vidim i čujem, u kući koju posjetih, u domu ljudi koji umriješe davno. Zavoljeh nju, nasljednicu s druge strane postojanja, koju vječno ću barem savršenu slušati. Zaluđen, moguće i zagrliti, protratiti, jer voljeti ju neću znati, ugledati živu nikada smjeti, moći. Gorjela je, miris joj osjetih, zatvaram ga duboko u sebi.

Pa kod idućeg čina, kada se odmori i zapečati ukazanje pored klavira, spaliti ću vlastito biće, postati prah njezine volje, dio koji joj nedostaje, njezino srce.

 

 

KRAJ

 

 

 

Advertisements
Ovaj unos je objavljen pod Književnost, Priče, Proza. Zabeležite stalnu vezu.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s