Mario Lovreković: LETAI

Smrt se činila uspavanom dok se Letai rađao. Nije bila svjesna ljepote koju je nakanio oživjeti rođenjem, nije, jer da jest, zasigurno bi ranije uplela tamne prste u prekrasni novi život. Priroda je bila majka, a čovjek otac, spoj koji se nekoć savršeno prožimao te stvarao vrtove iz bajki, ocrtavao rajska platna ljepote i skladnosti.

Mjesto kao stvoreno za potpuni užitak, brdašce iznad rječice Gojunčice, Rino Letai je zavolio na prvi pogled. Bio je mladić tada, prepun želje za životom, ujedno voljen, stoga i sretan.

U stopu ga je pratila Anoka, ljepotica sitne građe i ogromnih plavih očiju. Vjenčali su se u ljeto 1856. i već su godinu kasnije pronašli uspavanu prirodu s kojom će se stopiti u obitelj koju niti snovi ne poznaju. Marljivi Rino i radišna Anoka ubrzo su sagradili ognjište, a njega zaklonili drvenim zidovima te trošnim priručnim krovištem. Kućica je zasjala u skladu s prirodom, postojala je ispunjena toplinom i nije marila za svoj opstanak, jer bila je sigurna u rukama dobrih ljudi. Sjala je toliko jako da se ponekad i sunčeva svjetlost znala posramiti.

Mogućnosti je bilo mnogo, međutim nikada nije lako započeti san. Rino je sačuvao sav novac kojega je stekao obrađujući kamen. Imao je sigurnu ruku i oko za ljepotu. Tržeći vlastite skulpture, skroman kakav jest bio, uspijevao je i živjeti i uštedjeti.

Sačuvana sredstva uložio je u kupnju sjemena i stoke, ujedno i zemlje koju je dušom prisvojio čim ju je ugledao. Pribavio je goveda, konje, svu perad koju je mogao pronaći, zečeve, kozu, jarca i naposljetku predivnog sokola kojega je nazvao Vargo. Nakanio ga je dresirati kako bi ovaj iz zraka pazio na čitavo imanje, a uskoro i dijete kojega je nježna Anoka nosila u trbuhu.

Vargo se isprva nije obazirao na naredbe gospodara, međutim nakon samo jednog mjeseca pokazao je poštovanje i pokornost. Rino se od toga dana napokon osjećao sigurnim i svjesnim ljepote koju je stvorio, pokazujući neizmjernu zahvalnost svojoj desnoj ruci, Anoki. Ona je pak uredila vrtove – sva moguća dobra nicala su iz njih, a plodova je ubrzo bilo i više nego dovoljno.

Mjeseci su prošli, moguće sedam njih, kada se jedne noći Vargo isprsi i poleti kričeći iznad cijeloga imanja obitelji Letai. Pretjerano glasan, neviđeno ushićen, probudio je sve životinje koje su lijeno drijemale preživajući ili možda sanjareći o novom jutru osebujne topline. Nagovještavao je, objašnjavao je, kako je iščekivanje samo prošlost kroz koju se moralo proći, kako je novi dan nešto što svi moraju dočekati budni, vikao je, uznemiravao, radovao se. Ali sve su životinje ionako bile svjesne, nisu mirno spavale, znale su da se rađa nova kraljica, još jedna od rase dobrih ljudi. Čekale su, mirne, a onda, kada se začuo dječji plač, u glas su povikale, svaka na svome jeziku, upućivale su svoj blagoslov prema srcu djeteta i pokazivale koliko cijene vrijednost gospodara.

Kako se jutro predalo novome svitanju, tako se i Rino predao uobičajenim poslovima. Posjetio je životinje i donio im hranu, a one su, umjesto da kao i uvijek odmah počnu jesti, samo stajale i blijedo gledale u njega. Isprva je ostao zatečen, ali kada je Vargo sletio na njegovo rame, i kljucnuo ga, nježno, u obraz, sve mu je najednom postalo jasno. Otrčao je u kućicu i u sekundi se vratio, noseći maleni smotuljak u rukama.

Uzbuđeno je povikao: „Ovo je Istria Letai, kćer dobrote i anđela! Naše dijete, moć koju još ne poznajemo!“

I slavlje se, na svim jezicima, glasno nastavilo.

Kako su dani prolazili, tako se i život mijenjao. Prebrzo. Anoka više nije bila radosna, bolest ju je zagrizla poput hijene. Bacala se, borila, koliko god je snage imala, ali dugo nije mogla izdržati. Umrla je kada je Istria imala svega četiri godine.

Tuga na imanju trajala je dugo. Usjevi su žalost dočarali na svoj način, životinje na svoj; nitko od njih nije davao plodove kao nekoć. Nije da su koga krivili, jednostavno su tim činom odali počast preminuloj, pokopanoj na istoj zemlji na kojoj su i dalje bivali.

Rino je to znao, osjećao, stoga nije bio grub, jednostavno je čekao da prođe vrijeme žalosti.

Tada, umjesto da sva tuga prođe, da se pojede sama u sebi, dogodi se nešto sasvim drugo i neočekivano. Letai više nisu bili jedina obitelj na brdašcu iznad Gojunčice. Novi ljudi pronašli su njihov raj, novi ljudi u koje nisu vjerovali.

Glava obitelji bio je Angelo Santini, mrk i neobičan čovjek. Kupivši zemlju pored Letaievih došao se predstaviti.

„Kako se zove ovo mjesto?“, upitao je bez pozdrava.

Rino nije niti razmišljao, ispalio je: „Letai.“

„Je li?“, postavio se došljak. „A ime je odavna određeno?“, nastavio je.

„Nije. Moja obitelj je prva ovdje, stoga smo tako odlučili nazvati zemlju. Kako vidite ovo nije mjesto, niti selo, mi smo jedini.“

„Mojih sinova je osmero, kćeri gotovo jednako toliko. Koliko je vas gospodine?“

„Više nego vas. Kćer, ja i puno drugih živih bića.“

„Mislite na stoku, gospodine? Ha, ha. Mislim da se ovo MJESTO od danas zove Santini.“

„Ne bih se složio, poštovani.“

Angelo se okrenuo i udaljio bez odgovora. Činilo se kako je upravo samo Zlo došlo napasti rajsko carstvo obitelji Letai. Rino nije razumijevao opasnost, nije niti pomišljao da bi novi susjedi mogli učiniti išta loše, osim zahtijevati promjenu imena mjesta na kojemu su se nalazili. Međutim, netko je osjetio nesreću, netko tko je letio iznad imanja i nije ispuštao glasa, što je bilo vraški čudno. Vargo je pročitao namjere došljaka, znao je tko su, ali kao da je bio spriječen glasati se, upozoriti.

Noć je tminom obojila okolinu, Rino je zaspao grleći Istriu, dok nitko drugi nije spavao. Životinje su se uznemirile, Vargo nikako nije mogao kriknuti, činilo se kako svi budni borave, najednom nemoćni odati se glasanjem. Upozorenja nije moglo biti, Angelo se prilično dobro pobrinuo za to. Svim životinjama je oduzeo dah.

Probudivši se, Rino je osjetio znoj i paničnost. Djevojčica nije bila pored njega. Istrčao je iz kuće dozivajući joj ime. Životinje su i dalje bile nemoćne glasati se. Izbezumljen i uplašen krenuo je u pravcu doline, ravno prema Gojunčici.

I tamo je ugledao svoje dijete.

Istria je ležala na Angelovim rukama. Pored njega su stajali članovi njegove obitelji. Svi su nešto mumljali, činilo se kao da bacaju kletve ili nešto što priliči neprirodnom. Rino je potrčao još brže, kada ga glas ženske osobe zaustavi u kretnji.

„Ako pustim krv u ovu vodu, tvoje je životinje više neće piti. Odričeš li se imena svojega, Letai?“

„Ne razumijem, gospo, što ste nakanili učiniti, ali imena svojega se ne mogu odreći.“

„Voda će biti zagađena zauvijek, za vas i vaše životinje. Ne želimo vaše ime ovdje, već svoje. Odričete li se imena svojega?“

„Odričem se ako treba, zbog kćeri jedino. Molim vas, vratite mi dijete.“

„Vaše dijete nema veze s tim. Mi vam nudimo ostanak, vama i životinjama. Dijete nam je potrebno za nešto drugo“, upleo se Angelo.

„Kako to mislite?! Vratite mi dijete!“

„Žao mi je“, reče Angelo, smiješeći se.

Istria nije niti zaplakala. Vrat su joj prerezali dugačkom oštricom neobičnog izgleda, i dalje mumljajući, dok je Rino ostao kao ukopan, nemoćan pokrenuti se. Mozak mu je radio, ubrzano, dok tijelo to nije činilo.

Nekoliko minuta potom Angelo mu je prišao. Ispustio je mrtvu Istriu pod njegove noge pa izrekao: „Vraćam ti tvoje dijete. Zakopaj ga pored majke. Ako još samo jednom pokušaš sagraditi Raj na ovoj prljavoj Zemlji, neću biti jednako milostiv prema tebi. Voda ti je zagađena, nitko je nikada neće moći piti, uživati je. To je od sada tako, jer, vidiš, nisam ja anđeo kako mi ime govori. Netko sam posve drugi.“

 

 

Advertisements
Ovaj unos je objavljen pod Književnost, Priče, Proza. Zabeležite stalnu vezu.

Jedno reagovanje na Mario Lovreković: LETAI

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s