Mario Lovreković: LETHEAN

Leta je vječito sanjala o crnoj mrtvoj zemlji. Svake noći snovi joj bjehu jednaki. Samo ta jedna jedina scena koju je imala za sanjati i ništa više. Pretvarala se u praznu ljušturu bez mašte i emocija. Poželjela je snove zamijeniti za stvarnost, samo kako više nikada ne bi snivala. Oči su joj plamtjele, zjenice gotovo nestale, bjeloočnice se pretvorile u krvavo crvene, požutjele vjeđe poput lišća odumrle. Bio joj je potreban zvuk kiše po prozoru, ili vrisak mačke pod kotačima, bilo što, kako bi se probudila iz začaranog kruga ponavljanja. Ali ništa se nije događalo. Da je barem mogla zaboraviti san, pristala bi ga i proživjeti, samo da ga uspavana pred očima više nema. Međutim, on je bio uvijek prisutan. I nije bio lijep. Zapravo, bio je ogroman i grub, trajao je predugo i nije popuštao pred suzama i molitvama koje je Leta u sebi običavala jecati. Nije mario za krhku djevojku, kako nadmoćnima i biva darivano. Od zlih, očito. Demona, moguće. Vražjih kurvi, zasigurno.

 

Ili je sve zapravo onakvo kakvo bi i trebalo biti…

 

Stajala bi pored grobnog mjesta, slobodnog za posjetitelje, zamišljajući da je majčin ili očev, ali nikada ne bi otkrila čiji je zapravo. Bacala bi latice ocvalih ruža, te zemlju koja je bila lijepilo za cipele koje do tada nikada nije obula, koje joj pak, nisu pristajale, bile su oveće, stoga bi ih uvijek skidala, odlagala podno križa, te bosa nastavljala promatrati ostala počivališta. Koračala bi nježno, uživala u blatu pod nožnim prstima, stapala se s ilovom zemljom kao s ljudskim tijelom koje joj pruža nesputani tjelesni užitak. Zatim bi se svukla, odbacila odjeću koju je nosila, jer nije imala smisao dok je Leta nosi. Sve što sputava i ograničava nije imalo smisla, kao ni psi koji čuvaju groblje, stoga bi ih uvijek tjerala pjevušeći čudnu melodiju punu strave i boli. Pjevušeći riječi nepoznatog pjesnika zamišljala bi kako se upravo ona nalazi u zbirci njegovih pjesama. Poželjela bi stih koji nosi puno ime usnulog joj bića. Letean. Potom bi stihove i začula, mazili bi se s njezinim srcem koje bi naglo počelo propadati. Tada bi zaživjela tuga, tamna strana sreće i Leta više ne bi postojala. Pretvarala bi se u crve koji bi plazili po unutrašnjosti groba, razdijelila bi tijelo u tisuće drugih. Bivala bi svjesna događaja i uvijek bi težila tome da se vrati u cjelinu, u ljudsko biće, međutim, to joj nikada ne bi uspjelo. Crvi bi noću izlazili na površinu, čekali bi zoru kako bi mogli uživati u rosnim kapima, a zatim bi brzo kretali natrag u zemlju. Nikada se svi ne bi uspijevali spasiti, jer jele bi ih ptice, trgale na komadiće i tada bi se Leta običavala buditi.

 

Oznojena i jadna, uplakana, jutrom se obavezno kupala u hladnoj vodi. Bistrina bi joj godila, čistila joj je mrakom ogrnuti san koji nikako nije prestajao živjeti.

Promatrala bi svoje tijelo u zrcalu, naga, i pokušavala se prisjetiti kako je zadobila ožiljke koji su joj prekrivali grudi, trbuh i bedra. Niti jedno jutro nije donijelo sjećanje. Znala je da ožiljke ima, kada i kako su nastali – nije znala.

Sve do posljednjeg jutra.

 

Noć je bila jednaka glede sna, opet se pretvarala u crve i plazila po grobu. Ptice su je djelomično rastrgale, ali kada se probudila – sjetila se. Znala je.

Nije osvježila tijelo u hladnoj vodi i nije se ponovno promatrala u zrcalu, već je navukla odjeću i brzo se uputila u prodavaonicu pribora za ribolov. Tamo je kupila crve, na stotine tih sitnih bića, pa se brzo vratila doma.

Tada je učinila ono što je trebalo odmah nakon buđenja učiniti: svukla je odjeću i položila se u ledenu kupku. Počela je vraćati sjećanja u sebe, hladnoću koju je davno napustila.

Bila je djevojčica, ona koja nije imala priliku osjetiti roditeljsku ljubav. Ljepotom ukrašena i zdravim umom obogaćena, živjela je kao roblje. Majka i otac nisu bili imućni, niti prisebni, stoga su Letu unovčili na najgori mogući način. Za nju su plaćali i bogati i siromašni, velike svote, samo kako bi lijegali sa njom. Leta se nije mogla oteti toj brutalnosti, jednostavno se morala prepustiti, pa jednom, možda, pokušati i zaboraviti. Zaborav je snažno zazivala, a isti ju je naposljetku i posjetio, pomogao joj. Mada iznutra nikada nije zaboravila. Snovi su je podsjećali.

Grob koji je usnula promatrala bio je grob majke i oca. Znala je to. Znala je i kako je dobila ožiljke, kako su joj sjekli tijelo ako bi odbila mušteriju, kako su joj vrućom vodom zalijevali trup, staklom joj nepce častili.

Znala je sve.

Naglo je svršila s hladnom kupkom, puna želje ustala, pa mokra krenula put kuhinje. Uzela je nož, ispružila se na krevet, a zatim oštricom počela nježno otvarati stare debele ožiljke. Kao nekakve ružne konzerve zaborava. Krv nije osjetila, bol nije postojala, samo želja za mirnim snom. Razrezala se u potpunosti, a potom je iz kutijica uzela sve drage crve, pa ih položila na sebe. Slušala je kako gmižu i uživala je stapajući se s njima, znajući kako ptičjih kljunova više nikada neće biti, niti hladne vode, niti one koja pali.

Napokon je postala slobodna.

 

 

KRAJ

 

Advertisements
Ovaj unos je objavljen pod Književnost, Priče, Proza. Zabeležite stalnu vezu.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s