Mario Lovreković: Volim te, ubij me!

Osakaćenu te u prividu volim, nastranu, i to kako si među srušenima sama gostiš tijelo. Predaješ se poput kaosa među podavljenim jedinkama, oslikana ožiljcima na tijelu kojega niti nemaš više.

I takva se usuđuješ, i takva mi ždrijelo vadiš, prstima, kao notama, kao snažnim udarima vjetra, takva mi potapaš misli u smrt?!

Ostaješ li ili ideš? Jer, otići više nije čitati mi suze, nije niti prostrijeliti se pred Suncem pa zaboraviti, ili zaspati netom prije umiranja. Otići je sada nešto puno više.

Otići je postati dijelom tame, ili napasti posljednji dio razuma, otići je svaki tvoj pogled koji je nekada predstavljao ubrus za prljave usne, svaki nokat koji nije dovoljno duboko ogrebao moja leđa kako bih te osjetio živu. Otići je ostati uz tebe, ali ne i voljeti te, jer to je kao rezati si mošnje i bacati ih psima.

Ali režem ih, jer ne znam da li ostaješ ili ideš!? Ideš li?

Uzorke svoje smrti složio sam u tkivo od jednine, u odvratno raspadnuto biće. Ideš li i dalje?

Slobodno kreni, nacrtaj me na pogrešnom zidu srama, dozvoli mi da se ubijem odmah, jer nemam snage praviti se mrtvacem. Ponizi me pred svima, dok nas nitko ne promatra, odvoji me od svijetla, jer, draga, što god da mi učiniš, samo je prokleti blagoslov u mraku.

Volim te, gutam krv, mrzim te, želim te, umirem. Samo me ostavi na mekoći paučine i prašine, dozvoli mi da se ubijem i poželi me, molim te. 

KRAJ

 

 

Advertisements
Ovaj unos je objavljen pod Književnost, Priče, Proza. Zabeležite stalnu vezu.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s