Mario Lovreković: NETKO

Sjedim, trošim cigarete, ispuhujem dim kroz otvoreni prozor, a on mi uporno taj isti dim baca natrag u lice. Peku me oči i to me pomalo uznemiruje. Budi moju agresivnost. Jer, radije ću razbiti prozor nego prestati pušiti, mada krivac je zapravo netko drugi. Zrak koji živi svoje strujanje. Međutim, ja to ne mogu usvojiti. Smrtnik sam koji ne prihvaća fiziku pa makar bila i najjasnija. Ne želim je razumjeti, nisam čovjek od činjenica, čovjek sam od snova.

Možda sam otvorio krivo krilo prozora, možda je krivi kut za ispuhati dim u pitanju? Ne, nije, to je nešto što mi se namjerno događa. Netko mi namjerno smješta nelagodu. I samo čekam otkriti istinu, jer ću ga ubiti! Smeta mi. Smeta nam. Došao je u krivo vrijeme. Taj netko.

Ponekad mislim kako nas promatra izvana, ne znam od kuda jer sam sve prozore zapečatio tamnim zastorima, ali tako osjećam. Ljubomoran je, ljudska gamad, gleda ono što ga se ne tiče, kao što i uvijek čini. Kao da ga je briga i kao da razumije naš odnos, našu ljubav. Opet, nikada nije došao blizu, ali ja znam da je prisutan i da samo čeka na moj prvi krivi korak.

Neće ga doživjeti, prljavo kopile prljave majke – neće ga doživjeti! Neću mu dozvoliti i ubiti ću ga, samo ako priđe bliže, samo ako i pomisli da može prići bliže. Ubit’ ću ga…

Ona je taj drugi dio koji čini nas, prividno živi među nama, živima, nije da je nema, samo što šuti, ne može se izraziti. Nije sakata, nije nijema, samo ne može pokazati. Izražava se kroz mene. Tako je sama odlučila. Dakle, moje odluke su zapravo njezine. Pa i obratno; svakako poznajem njezine misli i želje. Iste joj i ispunjavam, ma koliko se čudnima činile.

Nekoć je doista bila živa, predana, po meni lažnoj, toplini svijeta, lijepa kao što i ponor tužnima bude. Iz nje su svi mogli upijati život, snagu, jer imala je karizmu kakvu desetero zajedno nisu mogli imati. Pomalo odvojena od okoline, pisala je pjesme, hranila ptice na svome prozoru, nije tražila posebnu pažnju – bila je ono što ona jest. Snaga za druge. I najednom je baterija ostala prazna.

Tražili su je danima, tjednima, i nisu je mogli pronaći. Psi su bili nemoćni, vlasti nisu mogle pronaći niti jedan trag, cijeli grad je tragao za nemogućim. Tara je bila izgubljena.

Karakter prirode nije bio jednak kao i uvijek, imao je nakanu koju nisam odmah mogao razaznati kao jasan čin. Svoja svojstva nisam umarao niti ih negirao, postojao sam. Proučavao sam sebe, pa i svoju moguću smrt, hodao sam ulicama čije nazive nisam mogao znati, nisam htio, pa unaprijed očekivao čuda u raznim oblicima. Slomio sam nekoliko pravaca, krenuo tamo gdje me nitko neće prihvatiti, u centar grada gdje samo bogati blaguju. Tumarajući začuo sam glas: vaše mjesto je zasigurno ondje gdje se snovi živima stvarni čine!? Zastao sam i pogledao u smjeru glasa. I zavolio samo to što sam ugledao – ne i sve ostalo što sam već odavno zamrzio. Stajala je poput krijesa unutar tame, razbila je svu tvrdoću nataloženu oko umne mi nesloge, sna unutar dana. Htjedoh joj nešto reći, bilo što, ali zanijemih. Pokajao sam se odmah, znajući da neću moći odoljeti toj ljepoti, pa i takav sagriješih, jer poljubio sam joj stopala, a ona je poskočila kao da joj se zmije pletu oko nogu. Ustao sam i upitao kamo se uputila i tko je zapravo ona, htjedoh dokazati prisebnost koju nikako nisam imao uza se. Samo se nasmijala i srednjim mi prstom pokazala kako bi je trebao slijediti. I krenuo sam za njom.

Kratka staza između parkova, zelenilo svijesti na platinastom repertoaru, ona je koračala ispred mene i bila je svijet u kojemu sam se nalazio. Pucketala je prstima kao da me požuruje. Kao da očekuje moju trapavost za sobom. Hodao sam poput smijeha koji nije dovoljno dobro razumio pošalicu, pomalo posramljen, ali donekle siguran. Pratio sam je, izgubljen, zaljubljen, sretan.

Znala je da je slijedim, stoga je zastala. Naglo se okrenula i dlanom zaustavila moje kretnje dotaknuvši mi čelo. Tada sam… shvatio.

Netko je ušao u njenu kuću, znao ju je, jače je udisao zrak u njezinoj blizini, jer sigurno je uživao u mirisu kojega je ispuštala. Pratio je prostor, znao je gdje se ona nalazi. Pronašao ju je, njuhom, kao pseto, a zatim je u svoja usta, među zube, postavio oštricu žileta i nasilno je poljubio. Borila se koliko je mogla dok je uporno osjećala rezove unutar svoje usne šupljine. Kada je razumjela poljubac smrti jednostavno ga je prihvatila, gutajući svoju krv pomiješanu s tuđom. Čekala je idući čin.

A onda je taj netko s njom napravio imitaciju raspeća Isusa Krista na njezinom zidu. Nakon što je prvo slomio njezin vrat tako da je izgledala kao mačka s kojom su se zločesta djeca namjerno igrala. I takvu ju je ostavio. Razapetu, krvavu, slomljenu, ali živu!

Pozvala me, ne znam kako, ali čuo sam joj glas. Skinuo sam je sa zida, previo joj stigme i nahranio je kruhom. Bila mi je zahvalna. Samo me je zamolila da joj cijelo tijelo osvježim čistom vodom. Kao da je zatražila blagoslov ili krštenje. Učinio sam sve što je poželjela. Nisam htio da se dozna što joj se dogodilo, stoga sam je sačuvao samo za sebe.

I onda smo napokon vodili ljubav zajedno. Pasivno protiv aktivnog, predivno kakvo nikada nije niti bilo, niti je moglo biti, a opet jednostavno prizemno savršeno. Nečitko smo pisali stranice strasti, jer naše su, tko bi ih mogao, ili trebao, čitati? Sami smo, dok god tu nije taj netko. Onaj koji smeta. Onaj koji mi ponekad pritišče mozak i želi da se sažmemo u jedno. Ali, boji se, jer ubijen će biti!

Ona je divna, govori maglom kroz duhove, snom kroz porive. Ponekad poželi da joj donesem mačku ili pticu, a onda im zajedno čupamo glave. Smijemo se i razumijemo se.

Netko će platiti za to što joj se dogodilo, netko je uporno prisutan svaki prokleti dan, samo ga moje biće nikako ne može prepoznati.

Ona je onaj drugi dio koji čini nas, prividno živi među nama, živima, nije da je nema, samo što šuti, ne može se izraziti. Nije sakata, nije nijema, samo ne može pokazati. Izražava se kroz mene…

KRAJ

Ovaj unos je objavljen pod Književnost, Priče, Proza. Zabeležite stalnu vezu.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s