Kako (ne)pisati: Kenedi

 

Imajte na umu da niko od nas ne zna granice svojih sposobnosti.

A. L. Kenedi

Advertisements
Objavljeno pod Kako (ne)pisati, Književnost | Ostavite komentar

Mario Lovreković: STRAVA

Ima strave dok god se proteže potreba za njom, a ponekad, kada je nema, nedostaje. Puzeća glad, kamen koji isijava smrtnost, stravičnost koja nas grli, ljubi, i dira tamo gdje nije svakome dopušteno prići. Pa i volimo je na kraju, koliko god se bojali u početku, želimo je bilo kada osjetiti i na bilo koji način, jer zabavlja nas i plaši, a bojati se ima smisla. Tako razumijemo stvarnost kao grubu postojanost, shvaćamo da nismo posebni i da jednako gušimo sebe kao i sve druge naokolo, odnosno pokušavamo iskazati se kroz život. Strava je majka svih osjećaja, jer prisebnijih zasigurno nema, drugih među nama, onih koji bi trebali rađati mrtve. Bez straha.

 

Kao i svaka dobra majka koja voli svoj plod pretvoren u dijete, i moja je voljela svoj. Tretirala ga je kao biće koje mora biti prisutno u trenucima nasilja, mlado koje neće zapamtiti; zasjeniti će mu se um s vremenom, trebalo bi takav, zamračen i biti. Nije to namjerno činila, međutim um nije zasjenio, po željama, zastranio nije nikada, zakrvario jest vlastito tijelo, tu mekoću djeteta, te nježne nokte na prstima, naboranu kožu pod očima. Pojeo je djetinjstvo poput ružne priče iznimno krutog prozaista bez volje za basnom.

 

Druga karika, otac, završio je kratku priču. Opio se, sahranio je svoju krv u dubini bez tlaka, zaključao je sve žile vlastitog  mesa, dopustio je da se raskuhaju uplakane u tmini, a onda ih je unakazio vadeći ih mlitave i mrtve, kao crve prije posljednjeg lova na ribe kojih više niti nema u potoku od sramote. Kratio si je vrijeme gledajući mamce, a misleći o možebitnom novom ulovu, onome što nikada nije imao, pa tako i o djetetu kojega je svojim sebičnim lovom zapravo usmrtio.

 

Osakaćen slijepim svijetlom tumaram kroz tunele vlastitog sjećanja, Prvi tunel je najmračniji i upravo on počinje priču koja je polu vidljiva. Daje mi na uvid moje prvo sjećanje, moje prvo nasilje. Vidim oca, vidim majku, vidim sebe kako nešto psujem ocu…

 

Prva sjećanja koja su davno bila zapisana, za koja će licemjeri reći da nisu istinita, koja ipak postoje; što sada učiniti s njima kada su obznanjena?

Žrtve čitanja podijeliti će sve na pola, kako zdrav razum uvijek i treba činiti ako se pronađe u nepoznatome, i odbaciti će polovicu boli pomiješane s istinom, a onda zapravo ostaju samo packe, ne i udarci, ostaju samo mokre trepavice, ne i suze, ostaje samo to prokleto svijetlo, a ne i započeti mrak. Strah od čitanja istine, ono je što će uvijek krasiti primate, dobre susjede, roditelje možda, malena pluća koja vuku zrak poput mojih, opet ne i istim načinom.

 

Na kraju, kada dijete ostane živo i svjesno, a da drugima to i nije baš najjasnije, osjeti li se ponos što ipak nije učinilo najgore i ubilo se??

 

KRAJ

 

Objavljeno pod Književnost, Priče, Proza | Ostavite komentar

Zrnce mudrosti: Fantastika i naučna fantastika

Fantastika i naučna fantastika se međusobno prožimaju i to je lako pojmljivo kada se zna da i jedna i druga u stvari predstavljaju razmišljanje ljudskog bića o sopstvenom strahu od prošlosti i budućnosti.

Šarl Moro

Objavljeno pod Zrnce mudrosti, Književnost | Ostavite komentar

Misli za svaki dan: Artur Konan Dojl

 

Ljubomora ume čudno da preobrazi karakter.

Kada se isključi nemoguće, istina je ono što ostane, ma kako izgledalo neverovatno.

Hirove žena uvek treba uzeti za ozbiljno.

Kako da pravim ciglu bez gline!

Kada sve mogućnosti propadnu, ono što ostane, ma koliko bilo neverovatno, mora biti istinito.

Artur Konan Dojl

Objavljeno pod Misli za svaki dan, Književnost | Ostavite komentar

Kako (ne)pisati: Kenedi

 

 

Čitajte mnogo i nema potrebe za beleškama – zapamtićete sve što je vredno i što će vam koristiti.

A. L. Kenedi

Objavljeno pod Kako (ne)pisati, Književnost | Ostavite komentar

Andra Franičević: POJEDENI SVIRAČ

POJEDENI SVIRAČ

 

Orila se burna svirka

Danas celog dana,

Udala se naša plava

Ćurka za ćurana.

 

Kum je bio Kokan pet’o,

A stari svat prase,

Za svirača majstor žapca

Uzeli su, zna se.

 

Veselo je vazdan bilo,

Istina je živa,

Pa se jelo, pa se pilo,

K’o što uvek biva.

 

Pojeli su dragi gosti

Sto komarca fina,

I prženih slatkih muva,

A beše i vina.

 

Kao vijor u kolu su

Zaigrali lepom,

Kuma koka krasno svojim

Vrtela je repom.

 

Igrale su i patkice

I njini plovani,

I guščice i gusani,

I vrapci na grani.

 

Igrali su bez prestanka,

Od jutra do mraka,

A, Boga mi, igrali bi

I do zorskog zraka.

 

Al’ tada se, jao, nešto

Dogodilo ružno,

I ćurkina svadba lepa

Svršila se tužno.

 

Jer i pored tol’ko slatkih

Jela i kolača

Neko je u mraku ipak

Pojeo svirača!

 

Plačući je društvo celo

Otišlo da spava,

A petla je od žalosti

Zabolela glava.

 

Pa do zore šetao se

I uzduž i preko,

I svu noć je za sviračem

Tužno kukurek’o.

 

Objavljeno pod Pesme, Književnost, Poezija | Ostavite komentar

Zrnce mudrosti: Naučna fantastika: Sternberg

 

Nijedan žanr nije do sada sa manje popustljivosti a toliko sistematičnosti sudio čovečanstvu, njegovom načinu mišljenja, načinu života i načinu smrti.

Žak Sternberg

 

Objavljeno pod Zrnce mudrosti, Književnost | Ostavite komentar

Misli za svaki dan: Artur Konan Dojl

Morski vazduh, sunce i strpljenje, sve ostalo će doći samo.

Čast je koncepcija srednjeg veka.

Najsnažniji stisak kojim može da se ovlada jedna žena je ljubav.

Za muškarca su ženina duša i srce nerešiva zagonetka.

Ljubaznost nekih ljudi otrovnija je od nasilja grubijana.

Artur Konan Dojl

Objavljeno pod Misli za svaki dan, Književnost | Ostavite komentar

Kako (ne)pisati: Džejms

 

Loše pisanje je zarazno, stoga moramo paziti šta čitamo.

P. D. Džejms

Objavljeno pod Kako (ne)pisati, Književnost | Ostavite komentar

Mario Lovreković: NAKAZA

Jedan sam od onih koje priroda nije nagradila ugodnim licem, onaj sam kojega je počastila prilično osebujnim, ogavno nakaradnim. Ne znam zašto je to učinila, zašto mi je dio lica spustila niže od ostatka, zašto mi je kut usana podignula tako da vječno slinim, ne znam zašto se poigrala mojom vanjštinom, a ujedno dopustila da mi um bude itekako jasan i svjestan sebe. Ne samo sebe, već i tuđih pogleda iz kojih sam oduvijek mogao pročitati samo jednoliko prokleto gađenje. Ljudi bi znali okrenuti glavu od mene kada bih jeo, ili prolazio pored njih, ili ako bih samo stajao i šutio i puštao slinu kroz deformiranu usnu. Nisu me mogli gledati, razumijem to. Opet, brutalno su mi uništili dušu. I ne znajući da jesu. Da ne govorim kako posao nikada nisam dobio, bez obzira što sam školovanje završio kao jedan od najboljih u klasi, omiljen među učenicima, razumije se.

Gdje god bi se pojavio nikada nisam upoznao dobrodošlicu. I tako iz dana u dan, iz kruga u krug, sve do danas, sve do vječnosti.

Srećom, preživljavao sam od socijalne pomoći, jer spadam u klasu „C“ invalida. Tako je država odlučila. Što god to značilo za nju i mene. Mada, mislim da sam na kraju svjesno pristao na tu državnu skrb, jer jesti se mora, a za hranu naposljetku nisam morao raditi, stoga ispalo je dobro. Zapravo odvratno. Nikada nisam planirao biti otpad društva, samo zato što sam ružan i samo zato što me se sudi po izgledu. Ali na kraju je ispalo tako. Za mene.

Slobodan sam reći kako takav život ne bi još dugo umatao u povoje preživljavanja, odnosno da bih si u konačnici osobno presudio.

Imao sam primisli kako to učiniti, kako to najbezbolnije osjetiti, pa na kraju odlučih da ću se prvo okušati u stvarnom življenju, a tek potom umrijeti. Htio sam se, prije smrti, okušati u svemu u čemu ranije nisam; paleta izbora bila je itekako slobodna i široka. Naravno, okušati se bez obzira na konačni ishod misije. Strah od nepoznatoga je nekako isparavao, gušio se u vlastitim plinovima gluposti.

Probivši svoju mentalnu blokadu, kao iglom oko, spalio sam svoje trulo gnijezdo osobnosti. Udisao sam zrak na cesti (koji je bio drugačiji i podizao je adrenalin), sukobio se s planom kojega nisam imao i krenuo tamo gdje do tada nikada nisam bio. Želio sam mjesto (osobe) koje me neće vidjeti osakaćenog izgledom, utopiju koja će mi se prožeti žilama, kao da smo isto biće, jednaka krv i meso.

Koračao sam gradom kao da mu pripadam, kao da sam oduvijek bio ljepši dio njega, promatrao ulice, kuće, ljude kako žive iza zavjesa, točno u sumrak kada svi pale svjetlo i ne obaziru se na tuđe poglede izvana. To je bio predivan izlazak gledanje drugih ljudi kako se ponašaju u društvu vlastitih obitelji. Poželjeh te tuđe kuće, vrijeme večere, djecu, ljubav…

Prošao sam pola grada gledajući smiraj dana u tuđim domovima. Na kraju nisam znao čijem bi se domu više divio. Majka je ljubila djecu, otac je grlio cijelu obitelj i glasno se smijao, drugdje je baka posluživala toplu večeru koju je radila s ljubavlju za svoje najmilije, a oni su pljeskali – dobili su omiljeno jelo. Gledao sam ih i zamarao se primislima: čemu se svi oni toliko raduju; umiru li danas ili tek sutra?

 

Gledao sam, kao iz žbunja, kao iz nekog mrtvog šipražja patnje. Koračao teretan, težak sam od sebe, činio sam sabite kretnje nekom tuđom slobodnom cestom, čekao da me nešto zaustavi i razapne kao Krista na osobnom brijegu ponosa. Imao sam svu slobodu svijeta, poželjeh da me nešto sputa tako snažno da ne gledam kako ljudi od ljepote mogu slobodno živjeti.

Ne kao ja, koji jedino može umrijeti kao pas koji je zaboravio režati na žive. I da, zapravo sam bio prepun mržnje dok sam upijao tu ljepšu stranu života. Moguće i povrijeđen, ujedno i bahat u sebi.

 

Smatram realnim reći kako me sam grad i pogled na druge pomalo umorio. Nisam navikao na voajerizam ni u kojem obliku, a moja noćna šetnja imala je primjese spomenutog.

Usvojio sam nekoliko novina, stvorio temelj za pokušaj društvenog života, naučio kojim se načinom usne još mogu koristiti (osim da s njih curi slina i brišu se već natopljenom maramicom), kako se rukama može pokazati toplina koju srce zapovijeda, odnosno kako se voljenje nekoga može vidjeti u očima drugoga.

Promotrivši sve to, zaključio sam kako se moram oprostiti od svega, jer patio bih, kada bih se ostavio na životu. Toliko mi je tijelo žudjelo za toplinom (naročito nakon viđenoga) da sam jednostavno tražio prvo mjesto na kojem bih mogao skončati. Oči su mi bile poput reflektora, ogromne i svijetle, tjerale su svaki mrkli djelić tame ispred sebe.

Fokusiranje, traženje, panika od manjka suicidne pozicije, prolazak kroz uske ulice grada, njušenje, brisanje sline, sve se to događalo u kaotičnoj potrebi za svršetkom. Um me tjerao na brzo rješenje, gonio me kao da sam sutkinja u redovima krivo optuženih, jer htio je pravdu i brzo razrješenje slučaja. A slučaj je tek nadolazio.

 

Dospio sam gotovo do kraja grada. Ušao sam u predgrađe, sjeverni dio za koji sam znao da nije siguran. Nije bio na dobrome glasu, jer su se u njemu kotili preprodavači narkotika, ponuditelji tjelesnih užitaka i svi ostali koji su poslovali mimo zakona. Pomislio sam kako sam napokon na pravome mjestu. Imao sam nešto novca od socijalne pomoći; kako već rekoh, htjedoh se okušati u svemu, i bilo mi je svejedno što bi se moglo zbiti. Stoga sam, lišen straha, ušao ravno u srce sjevernog predgrađa.

 

Upijao sam ljude oko sebe, svi su imali prijeteće poglede, divlje i agresivne. Činilo se kao da sam došao među njih kako bi im uzeo i ono malo novca što su ga imali, kao da sam prokleti utjerivač vječitih dugova. Nisam se obazirao, nisam mario, hodao sam dalje uskim ulicama. Ritam hodanja prilagodio sam kucanju vlastitog srca. Polagano, kuc–kuc–kuc. Nježno poput zijevanja lava, jer on je jak i hrabar, nema razloga za žurbom.

Nakon nekoliko uglova dospjeh u slijepu ulicu. Bila je kratka i nebitna za grad. Nakanih se okrenuti i napustiti ju, kada se s lijeve strane pojavi silueta žene. Pokušao sam joj uočiti lice, međutim sjene su bile moćnije. Plivale su po njoj kao da su pirane u vodi. Grizle su zrak i ispuštale zastrašujuće zvukove. Žena se odmaknula od zida, na kojemu je možebitno odmarala stražnjicu, te se ubrzanim korakom uputila prema meni. Nije mi bilo svejedno, djelovala je poput sablasti popraćene sjenama. Nisam ustuknuo, dopustio sam joj da mi priđe dovoljno blizu, stoga sam joj osjetio dah. Bio je nježno slatkast i izrazito vlažan. Zarobio mi je misli na tren, tako da nisam obraćao pažnju na samu ženu, točnije na njezin izgled. Čuo sam kada je jezikom prešla preko usana, uzdahnula, međutim i dalje nisam gledao u nju, već sam stajao kao vojnik pred satnikom (iščekujući zapovijed). Ubrzo je zapovijed nekako i uplovila u zaljev moje ušne školjke.

„Ostani“, rekla je nekim čudnim izgovorom. Nisam reagirao. Zatvorio sam oči kao da ih moram držati zatvorenima. Nastavih po svome, punio sam pluća tim predivnim slatkastim izdahom.

„Ne brini, ne gledaj, samo ostani“, nastavila je.

Znatiželja me natjerala da učinim suprotno od predloženog. Otvorio sam oči. I ugledao… sebe!

Bože, kao da mi je bila sestra. Ma lažem, ja nemam lijepe crte lica, ali ona ih je imala. Prelijepe crte lica, međutim jedna joj je strana bila spuštena i imala je usta identična mojima. Slina joj je curila sa strane, nije mogla zatvoriti lijevi kut usana (kod mene je desni kut u pitanju), i izgledala je deset puta jadnije od mene (duhovna propast).

„Ovo nije moguće!“, bilo je prvo što sam uspio izustiti.

„Pa, očito da jest.“

„Postoji još nakaza?“

„Ne nakaza. Takvih osoba.“

Mučnina u želucu, znoj u očima, odvratno sam se osjećao. Zašto sam tom riječju reagirao prema osobi koja je izgledom jednaka meni? To ne znam niti danas. Razočarah se u sebe i ne misleći o dugoročnim posljedicama toga čina.

Povrijedih njezinu dušu, to sjenke mi odaše. Grčile su se, bacale po tlu, kao da ne pripadaju njoj, ili meni. Ili mrtvilu slijepe ulice. Upro sam prstom u nju kao da je drugačija, a ona to nikako nije bila.

„Želiš li isto što i ja?“, upitala je.

Nisam odgovarao. Kajao sam se. Razmišljao o susretu. Kako to da ju ranije nisam sreo? Zar se može zbiti takva slučajnost? Ima li još takvih ljudi? Misli su me trgale poput izgladnjele hijene. Jer, ako ima, očito je u pitanju bolest koju još nitko nije razotkrio, zaključih. Postavljao sam si previše pitanja da bih bio svjestan onoga što me okruživalo.

Sjene najednom nestadoše!

Dok sam se patio mislima nisam uočio da se slijepa ulica pretvara u tamu, to zaključih nakon što se oboje nađosmo samo i isključivo u mraku.

Refleksno sam podignuo ruke tražeći bilo kakav oslonac. Naravno, dohvatio sam nju.

„Da li si to htio za sebe? Tamu. Da te ne vide?“

„Ne, htio sam skončati. Odaj mi, tko si ti?“

„Ja sam ti.“

„Ne, ne, ti nisi ja. Ja sam ja. Ti si netko drugi.“

„Nisam. Hajde malo bolje pogledaj. Otvori svoje oči barem jednom u životu!“

Otvarao sam oči, treptao, pokušavao vidjeti, međutim bivala je samo tama. Njeni dodiri naglo nestadoše. Izgubio sam zvijezdu vodilju, bješe očito. Htjedoh ju dozvati, a onda se sjetih kako joj ni ime nisam doznao. Posramio se jesam, jer uredno joj dadoh etiketu, njoj koja je jednaka meni.

Tmina me je u potpunosti zarobila, vrtio sam se oko svoje osi žudeći za osloncem. Činilo se kako sam dospio u beskraj, svršio usamljen u crnilu, što mi nije bio cilj.

Htjedoh umrijeti, naposljetku, a ne živjeti u tami.

Moje nesnalaženje u mraku nije dugo potrajalo. Svjetla i dalje nije bilo niotkuda, kada se oglasila. Započela je monolog kojega isprva nisam mogao razumjeti. Glas joj bješe težak i metalan. Zvuci poslani iz daljine, pomislio sam. Ali kakvi?, morilo me dok sam smišljao kako joj odgovoriti na nerazumljiva pitanja. Strahovito puno riječi i rečenica bilo je izrečeno, mumljanje nekim nepoznatim jezikom, a onda sam shvatio. To nisu pitanja; to su poruke!

Naravno da ih nisam mogao dešifrirati, jednostavno nisam mogao razumjeti izrečeno.

Zašto ne mogu razumjeti?, upitah se i zaključih kako nisam vrijedan razumjeti, jer umjesto da sam prihvatio sebe, krenuo sam okusiti svijet, sa smrtnim planom satkanim od praznine. Htjedoh se izjednačiti s drugima, kročiti tlom kao savršeno i voljeno biće. Htjedoh se zapravo unakaziti do kraja.

Divim se i sada njezinoj volji, jer nije me napustila na prvu. Vratila se. Hladnim prstima dotaknula mi je obraze, a zatim me nježno štipnula za oba.

„Probudi se“, izgovorila je mekim tonom.

Oko nas je i dalje bila tama, stoga se nisam mogao otrgnuti dojmu praznine. Htjedoh joj uzeti ruke i postaviti ih na svoje usne, međutim nisam mogao. Tijelo mi je postalo kameno, naborano i teško. Koža mi se zategnula do točke pucanja. Pomišljao sam kako sam napokon upoznao Smrt osobno i da mi se isprva samo narugala koristeći moje nakazno lice. Opustio sam se, smatrajući kako sam uspio u nakani. Umrijeti ću, moguće čudnim načinom, ali ta činjenica pokazuje kako postoji nešto uzvišenije što nas vodi u neki drugi svijet, uvjeravah se bespomoćno.

„Probudi se“, ponovila je.

Nisam mogao, propadao sam jasno i molio Smrt da to napokon bude ona. Maštao sam o lijesu, o crnoj hladnoj zemlji, gledao sam kako me crvi probavljaju, kako mi kosti trunu, kako lica više nemam. Gledao sam i vidio sam. Znao sam da je to kraj. I zahvalio joj se u sebi. Više nisam imao potrebu upitati ju za ime, jer znao sam tko je ona.

Mislio sam da znam.

„Onda snivaj i dalje. Buđenje neće biti ugodno, vjeruj mi“, završila je.

Prekasno zaključih istinu, tek onda kada je otišla. Osjetila je moju nemoć i glupost, jednostavno me napustila. Tko bješe ona, jednostavnošću odajem: ona bješe blagoslov koji tada nisam znao prihvatiti, bješe grad u kojemu nisam znao boraviti, bješe snaga koju nepovratno izgubih, bješe onaj dio mene koji se želio boriti za život. Iznova osjećam kajanje, jer ostao sam u tami. U ulici bez svjetla i sjena, bez oslonca i vodilje, bez jednog dijela sebe.

Ipak, nešto dobro se izrodilo, naučih ponovno gledati, jedino je problem što više nemam u što.

 

Udišem vječnost uz tamu, šutnju si poklanjam za obrok, ne mogu si priznati koliko patim.

Ponekad poželim da se vrati, barem da joj dotaknem lice, koje je jednako divno kao i moje.

Ili da joj umrem na rukama.

 

Ili da patim u mukama.

 

KRAJ

 

Objavljeno pod Priče, Književnost, Proza | Ostavite komentar

Zrnce mudrosti: Naučna fantastika: Jovanović

 

Bilo da istražuje budućnost čoveka ili rađa nove svetove iznikle iz mašte, čudesne događaje, likove iz snova, ili pak kroz neobične zaplete otkriva smešnu stranu sveta, naučna fantastika je možda književnost sutrašnjice, ali je sasvim sigurno neiscrpno polje stvaralačke slobode.

Ksenija Jovanović

Objavljeno pod Zrnce mudrosti, Književnost | Ostavite komentar

Misli za svaki dan: Bijant, Solon

Teško je otmenno podnositi promenu nagore.

Sporo se odlučuj za neki posao; ali ako ga prihvatiš, istraj uporno u njemu.

Ne treba se zadržavati na nesreći drugih.

Bijant

 

Nisi svakome drag veliku gradeći stvar.

Solon

Koliko ljubavi, toliko duha.

Latinska poslovica

Objavljeno pod Književnost, Misli za svaki dan | Ostavite komentar

Kako (ne)pisati: Dejvid Her

 

Pišite samo onda kada imate nešto da kažete.

Dejvid Her

Objavljeno pod Kako (ne)pisati, Književnost | Ostavite komentar

Andra Franičević: KOKINA PRETNJA

KOKINA PRETNJA

 

Kljucn’o pet’o kokicu,

Pa da se osveti,

Odletela na trešnju,

Pa odande preti:

 

„E, baš ću ti zainat,

Da pozobam, petle,

Sve zvezdice na trešnji

Kad noćas zasvetle!“

 

Ceo svet ti dotrč’o

Kad je čuo pretnju,

Čak i mali pačići

Prekinuli šetnju.

 

Samo pet’o rekao,

Stojeći na strani:

„Nema, more, zvezdica

Na trešnjevoj grani!

 

Zvezdice su visoko,

A koka je glupa,

Kad je dobro iskljucam

Prestaće da lupa!“

 

 

Objavljeno pod Književnost, Pesme, Poezija | 1 komentar

POZIVNICA

Veliko nam je zadovoljstvo pozvati Vas da, u petak 29. rujna 2017. u Maloj dvorani Hrvatskog doma Petrinja, svojom nazočnošću uveličate svečanost promocije dvije zbirke kratkih priča i zbirke aforizama u organizaciji PS-portala.

Kao što Vam je vjerojatno poznato, PS-portal je više od četiri godine prisutan u medijskom prostoru Petrinje, Siska i cijele Sisačko-moslavačke županije. U tom razdoblju posebnu pozornost smo posvetili kulturno-umjetničkim sadržajima, otvorili smo prostor književnim stvaraocima te pružili priliku i onima manje poznatim da se predstave široj publici. U tu svrhu organizirali smo dva književna natječaja, 2016. godine za poeziju i ove, 2017. godine, književni natječaj za kratku priču.

Na 2. književni natječaj javila su se 84 autora iz cijele Hrvatske, od kojih je 51 odabran za objavu u zbirci nazvanoj „Pričam svoju priču“. Između svih priča odabrane su i tri najbolje te ćemo na promociji njihovim autorima uručiti nagrade za prva tri mjesta.

Osim autora čija djela su pristigla na natječaj, u zbirci su objavljene i priče autora koji redovito objavljuju svoja djela na stranicama PS-portala, ali njihove priče nisu sudjelovale u konkurenciji za nagrade.

Uz prezentaciju zbirke „Pričam svoju priču“, publici ćemo predstaviti zbirku kratkih priča „Obezglavljene priče“ i zbirku aforizama „Razbacane misli“ Joze Nikolića, donedavnog profesora hrvatskog jezika iz Vukovara. Gospodin Nikolić je višegodišnji suradnik PS-portala gdje redovito objavljuje svoje aforizme i priče, koje su naišle na dobar odjek kod čitatelja. Stoga je osobito zadovoljstvo predstaviti ga našoj publici.

Razgovor s gospodinom Nikolićem će voditi mr. sc. Tatjana Šaler-Olujić, a promociju će moderirati Mario Lovreković.

Posebni gost večeri je glazbeni sastav „ALF acoustic band“.

Radujemo se Vašem dolasku.

 

 

Petrinja, 20. rujna 2017.

Glavni urednik PS-portala:

Milenko Strižak, dr. med.

Objavljeno pod Vesti | Ostavite komentar