Misli za svaki dan: Emerson

Smisao za opšti interes i ruka pomoći nalaze se i među zlim ljudima.

 

Napori koje činimo da bismo izbegli sudbinu, baš vode u nju.

 

Dobra namera se brzo snabdeva potrebnom snagom.

 

Život je traženje snage.

 

Svet ne može da napreduje bez nevaljalaca.

Emerson

Objavljeno pod Književnost, Misli za svaki dan | Ostavite komentar

Mario Lovreković: LETHEAN

Leta je vječito sanjala o crnoj mrtvoj zemlji. Svake noći snovi joj bjehu jednaki. Samo ta jedna jedina scena koju je imala za sanjati i ništa više. Pretvarala se u praznu ljušturu bez mašte i emocija. Poželjela je snove zamijeniti za stvarnost, samo kako više nikada ne bi snivala. Oči su joj plamtjele, zjenice gotovo nestale, bjeloočnice se pretvorile u krvavo crvene, požutjele vjeđe poput lišća odumrle. Bio joj je potreban zvuk kiše po prozoru, ili vrisak mačke pod kotačima, bilo što, kako bi se probudila iz začaranog kruga ponavljanja. Ali ništa se nije događalo. Da je barem mogla zaboraviti san, pristala bi ga i proživjeti, samo da ga uspavana pred očima više nema. Međutim, on je bio uvijek prisutan. I nije bio lijep. Zapravo, bio je ogroman i grub, trajao je predugo i nije popuštao pred suzama i molitvama koje je Leta u sebi običavala jecati. Nije mario za krhku djevojku, kako nadmoćnima i biva darivano. Od zlih, očito. Demona, moguće. Vražjih kurvi, zasigurno.

 

Ili je sve zapravo onakvo kakvo bi i trebalo biti…

 

Stajala bi pored grobnog mjesta, slobodnog za posjetitelje, zamišljajući da je majčin ili očev, ali nikada ne bi otkrila čiji je zapravo. Bacala bi latice ocvalih ruža, te zemlju koja je bila lijepilo za cipele koje do tada nikada nije obula, koje joj pak, nisu pristajale, bile su oveće, stoga bi ih uvijek skidala, odlagala podno križa, te bosa nastavljala promatrati ostala počivališta. Koračala bi nježno, uživala u blatu pod nožnim prstima, stapala se s ilovom zemljom kao s ljudskim tijelom koje joj pruža nesputani tjelesni užitak. Zatim bi se svukla, odbacila odjeću koju je nosila, jer nije imala smisao dok je Leta nosi. Sve što sputava i ograničava nije imalo smisla, kao ni psi koji čuvaju groblje, stoga bi ih uvijek tjerala pjevušeći čudnu melodiju punu strave i boli. Pjevušeći riječi nepoznatog pjesnika zamišljala bi kako se upravo ona nalazi u zbirci njegovih pjesama. Poželjela bi stih koji nosi puno ime usnulog joj bića. Letean. Potom bi stihove i začula, mazili bi se s njezinim srcem koje bi naglo počelo propadati. Tada bi zaživjela tuga, tamna strana sreće i Leta više ne bi postojala. Pretvarala bi se u crve koji bi plazili po unutrašnjosti groba, razdijelila bi tijelo u tisuće drugih. Bivala bi svjesna događaja i uvijek bi težila tome da se vrati u cjelinu, u ljudsko biće, međutim, to joj nikada ne bi uspjelo. Crvi bi noću izlazili na površinu, čekali bi zoru kako bi mogli uživati u rosnim kapima, a zatim bi brzo kretali natrag u zemlju. Nikada se svi ne bi uspijevali spasiti, jer jele bi ih ptice, trgale na komadiće i tada bi se Leta običavala buditi.

 

Oznojena i jadna, uplakana, jutrom se obavezno kupala u hladnoj vodi. Bistrina bi joj godila, čistila joj je mrakom ogrnuti san koji nikako nije prestajao živjeti.

Promatrala bi svoje tijelo u zrcalu, naga, i pokušavala se prisjetiti kako je zadobila ožiljke koji su joj prekrivali grudi, trbuh i bedra. Niti jedno jutro nije donijelo sjećanje. Znala je da ožiljke ima, kada i kako su nastali – nije znala.

Sve do posljednjeg jutra.

 

Noć je bila jednaka glede sna, opet se pretvarala u crve i plazila po grobu. Ptice su je djelomično rastrgale, ali kada se probudila – sjetila se. Znala je.

Nije osvježila tijelo u hladnoj vodi i nije se ponovno promatrala u zrcalu, već je navukla odjeću i brzo se uputila u prodavaonicu pribora za ribolov. Tamo je kupila crve, na stotine tih sitnih bića, pa se brzo vratila doma.

Tada je učinila ono što je trebalo odmah nakon buđenja učiniti: svukla je odjeću i položila se u ledenu kupku. Počela je vraćati sjećanja u sebe, hladnoću koju je davno napustila.

Bila je djevojčica, ona koja nije imala priliku osjetiti roditeljsku ljubav. Ljepotom ukrašena i zdravim umom obogaćena, živjela je kao roblje. Majka i otac nisu bili imućni, niti prisebni, stoga su Letu unovčili na najgori mogući način. Za nju su plaćali i bogati i siromašni, velike svote, samo kako bi lijegali sa njom. Leta se nije mogla oteti toj brutalnosti, jednostavno se morala prepustiti, pa jednom, možda, pokušati i zaboraviti. Zaborav je snažno zazivala, a isti ju je naposljetku i posjetio, pomogao joj. Mada iznutra nikada nije zaboravila. Snovi su je podsjećali.

Grob koji je usnula promatrala bio je grob majke i oca. Znala je to. Znala je i kako je dobila ožiljke, kako su joj sjekli tijelo ako bi odbila mušteriju, kako su joj vrućom vodom zalijevali trup, staklom joj nepce častili.

Znala je sve.

Naglo je svršila s hladnom kupkom, puna želje ustala, pa mokra krenula put kuhinje. Uzela je nož, ispružila se na krevet, a zatim oštricom počela nježno otvarati stare debele ožiljke. Kao nekakve ružne konzerve zaborava. Krv nije osjetila, bol nije postojala, samo želja za mirnim snom. Razrezala se u potpunosti, a potom je iz kutijica uzela sve drage crve, pa ih položila na sebe. Slušala je kako gmižu i uživala je stapajući se s njima, znajući kako ptičjih kljunova više nikada neće biti, niti hladne vode, niti one koja pali.

Napokon je postala slobodna.

 

 

KRAJ

 

Objavljeno pod Književnost, Priče, Proza | Ostavite komentar

F haiku: Andre Duhajm

Na oknima

Tragovi nosa i prstiju

Još gledaju kišu

Andre Duhajm

 

Dejan Bogojević, Oblaci u najkraćoj noći, svetska haiku antologija, Valjevo, 2009.

 

Objavljeno pod Haiku, Književnost, Poezija | Ostavite komentar

Kako (ne)pisati: Tema: Ogilvi

 

 

Nikad ne pišite više od dve strane o bilo kojoj temi.

Dejvid Ogilvi

 

Objavljeno pod Kako (ne)pisati, Književnost | Ostavite komentar

Misli za svaki dan: Emerson

Najmanja svećica svetli ćitavu milju daleko, a misli čoveka dostižu do zvezda.

 

Stvari sazrevaju, novi ljudi dolaze.

 

Događaj je otisak našeg sopstvenog oblika.

 

Uživanje života zavisi od čoveka koji ga živi, a ne od zanimanja ili od mesta.

 

Kod mađioničara umemo da pronađemo končić kojim pokreće svoje lutke, a uvrebati konac koji vezuje uzrok i posledicu, za to nemamo dovoljno oštre oči.

Emerson

Objavljeno pod Književnost, Misli za svaki dan | Ostavite komentar

Andra Franičević: ŽELEZNICA I SLAVUJI

ŽELEZNICA I SLAVUJI

 

Niz sunčanu prugu teška

Železnica huji,

A s jasike gledaju je

Maleni slavuji.

 

Gledaju je pa se dive,

I k’o kiša svil’na

Bruji granjem: „Jao, Bože,

Kako li je silna!

 

Ne plaši se ta ni strele,

Ni jastreba siva,

Niti orla brzokrila,

Ni vihora živa.

 

K’o grom grmi svetlom prugom

Žar joj dušu pali —

To je snaga, to je život,

A ne k’o mi mali!“

 

To začuo jedan mudri

Gavran iz prikrajka,

Pa ih kori: „Hej, slavuji,

Žalosna vam majka!

 

Što zborite o životu,

Deco moja luda?

Zar ne znate da je ono

Robinjica huda?

 

Vezao je čovek ljuti

Za zemlju i prugu,

Pa je tera kuda hoće

K’o gospodar slugu.

 

A ko ropstvo svoje trpi

I pod bičem živi,

Nije onaj kome duša

Treba da se divi!

 

Žalosna je u lancima

Okovana snaga,

Sloboda je pravi život,

Deco moja draga!“

 

Roj slavuja na jasici

Zamišljeno čuči,

A sve dalje železnica

Robinjica huči.

 

A kad zadnji šum otide

Niz to polje plavo,

Svi slavuji zapevaše:

„Ima gavran pravo!“

 

I vazdan se čula pesma

K’o zlatna oluja:

„Slobodice radosnice,

Majko svih slavuja!“

Objavljeno pod Književnost, Pesme, Poezija | Ostavite komentar

Zašto: Mit: Karen Armstrong

 

Mit govori o nepoznatom; on govori o onome za šta, isprva, nemamo reči.

Karen Armstrong

Objavljeno pod Fantastika, Zašto... | Ostavite komentar

F haiku: Koko Kato

Stabla puna cveta –

Kamelije uzimaju snagu iz

Duše planine

 

Koko Kato

 

Dejan Bogojević, Oblaci u najkraćoj noći, svetska haiku antologija, Valjevo, 2009.

Objavljeno pod Haiku, Književnost, Poezija | Ostavite komentar

Kako (ne)pisati: Prilog i glagol

 

 

Prilog uvek prati glagol.

Vilijam Safir

Objavljeno pod Kako (ne)pisati, Književnost | Ostavite komentar

Misli za svaki dan: Emerson

Jaka volja se ne može veštački stvoriti.

 

Svaki otkucaj tvoga srca jeste zakletva Najvišeg.

 

Slobodno se može reći da čovek sve dotle nije pravo zapazio istinu, dok istina nije tako uticala na njega da bi bio gotov pretrpeti za nju mučeništvo.

 

Za čoveka snažne volje uvek ima prostora, i on stvara prostor mnogima.

 

Jedina ozbiljna i strašna sila u prirodi, to je volja.

Emerson

Objavljeno pod Književnost, Misli za svaki dan | Ostavite komentar

Kako (ne)pisati: Žargon: Ogilvi

 

Nikad ne koristite žargone poput rekonceptualizovati, demasifikovati, stavovito/stanovito, osuđivačko. To su obeležja pretenciozne guzice.

Dejvid Ogilvi

 

Objavljeno pod Kako (ne)pisati, Književnost | Ostavite komentar

Mario Lovreković: LETAI

Smrt se činila uspavanom dok se Letai rađao. Nije bila svjesna ljepote koju je nakanio oživjeti rođenjem, nije, jer da jest, zasigurno bi ranije uplela tamne prste u prekrasni novi život. Priroda je bila majka, a čovjek otac, spoj koji se nekoć savršeno prožimao te stvarao vrtove iz bajki, ocrtavao rajska platna ljepote i skladnosti.

Mjesto kao stvoreno za potpuni užitak, brdašce iznad rječice Gojunčice, Rino Letai je zavolio na prvi pogled. Bio je mladić tada, prepun želje za životom, ujedno voljen, stoga i sretan.

U stopu ga je pratila Anoka, ljepotica sitne građe i ogromnih plavih očiju. Vjenčali su se u ljeto 1856. i već su godinu kasnije pronašli uspavanu prirodu s kojom će se stopiti u obitelj koju niti snovi ne poznaju. Marljivi Rino i radišna Anoka ubrzo su sagradili ognjište, a njega zaklonili drvenim zidovima te trošnim priručnim krovištem. Kućica je zasjala u skladu s prirodom, postojala je ispunjena toplinom i nije marila za svoj opstanak, jer bila je sigurna u rukama dobrih ljudi. Sjala je toliko jako da se ponekad i sunčeva svjetlost znala posramiti.

Mogućnosti je bilo mnogo, međutim nikada nije lako započeti san. Rino je sačuvao sav novac kojega je stekao obrađujući kamen. Imao je sigurnu ruku i oko za ljepotu. Tržeći vlastite skulpture, skroman kakav jest bio, uspijevao je i živjeti i uštedjeti.

Sačuvana sredstva uložio je u kupnju sjemena i stoke, ujedno i zemlje koju je dušom prisvojio čim ju je ugledao. Pribavio je goveda, konje, svu perad koju je mogao pronaći, zečeve, kozu, jarca i naposljetku predivnog sokola kojega je nazvao Vargo. Nakanio ga je dresirati kako bi ovaj iz zraka pazio na čitavo imanje, a uskoro i dijete kojega je nježna Anoka nosila u trbuhu.

Vargo se isprva nije obazirao na naredbe gospodara, međutim nakon samo jednog mjeseca pokazao je poštovanje i pokornost. Rino se od toga dana napokon osjećao sigurnim i svjesnim ljepote koju je stvorio, pokazujući neizmjernu zahvalnost svojoj desnoj ruci, Anoki. Ona je pak uredila vrtove – sva moguća dobra nicala su iz njih, a plodova je ubrzo bilo i više nego dovoljno.

Mjeseci su prošli, moguće sedam njih, kada se jedne noći Vargo isprsi i poleti kričeći iznad cijeloga imanja obitelji Letai. Pretjerano glasan, neviđeno ushićen, probudio je sve životinje koje su lijeno drijemale preživajući ili možda sanjareći o novom jutru osebujne topline. Nagovještavao je, objašnjavao je, kako je iščekivanje samo prošlost kroz koju se moralo proći, kako je novi dan nešto što svi moraju dočekati budni, vikao je, uznemiravao, radovao se. Ali sve su životinje ionako bile svjesne, nisu mirno spavale, znale su da se rađa nova kraljica, još jedna od rase dobrih ljudi. Čekale su, mirne, a onda, kada se začuo dječji plač, u glas su povikale, svaka na svome jeziku, upućivale su svoj blagoslov prema srcu djeteta i pokazivale koliko cijene vrijednost gospodara.

Kako se jutro predalo novome svitanju, tako se i Rino predao uobičajenim poslovima. Posjetio je životinje i donio im hranu, a one su, umjesto da kao i uvijek odmah počnu jesti, samo stajale i blijedo gledale u njega. Isprva je ostao zatečen, ali kada je Vargo sletio na njegovo rame, i kljucnuo ga, nježno, u obraz, sve mu je najednom postalo jasno. Otrčao je u kućicu i u sekundi se vratio, noseći maleni smotuljak u rukama.

Uzbuđeno je povikao: „Ovo je Istria Letai, kćer dobrote i anđela! Naše dijete, moć koju još ne poznajemo!“

I slavlje se, na svim jezicima, glasno nastavilo.

Kako su dani prolazili, tako se i život mijenjao. Prebrzo. Anoka više nije bila radosna, bolest ju je zagrizla poput hijene. Bacala se, borila, koliko god je snage imala, ali dugo nije mogla izdržati. Umrla je kada je Istria imala svega četiri godine.

Tuga na imanju trajala je dugo. Usjevi su žalost dočarali na svoj način, životinje na svoj; nitko od njih nije davao plodove kao nekoć. Nije da su koga krivili, jednostavno su tim činom odali počast preminuloj, pokopanoj na istoj zemlji na kojoj su i dalje bivali.

Rino je to znao, osjećao, stoga nije bio grub, jednostavno je čekao da prođe vrijeme žalosti.

Tada, umjesto da sva tuga prođe, da se pojede sama u sebi, dogodi se nešto sasvim drugo i neočekivano. Letai više nisu bili jedina obitelj na brdašcu iznad Gojunčice. Novi ljudi pronašli su njihov raj, novi ljudi u koje nisu vjerovali.

Glava obitelji bio je Angelo Santini, mrk i neobičan čovjek. Kupivši zemlju pored Letaievih došao se predstaviti.

„Kako se zove ovo mjesto?“, upitao je bez pozdrava.

Rino nije niti razmišljao, ispalio je: „Letai.“

„Je li?“, postavio se došljak. „A ime je odavna određeno?“, nastavio je.

„Nije. Moja obitelj je prva ovdje, stoga smo tako odlučili nazvati zemlju. Kako vidite ovo nije mjesto, niti selo, mi smo jedini.“

„Mojih sinova je osmero, kćeri gotovo jednako toliko. Koliko je vas gospodine?“

„Više nego vas. Kćer, ja i puno drugih živih bića.“

„Mislite na stoku, gospodine? Ha, ha. Mislim da se ovo MJESTO od danas zove Santini.“

„Ne bih se složio, poštovani.“

Angelo se okrenuo i udaljio bez odgovora. Činilo se kako je upravo samo Zlo došlo napasti rajsko carstvo obitelji Letai. Rino nije razumijevao opasnost, nije niti pomišljao da bi novi susjedi mogli učiniti išta loše, osim zahtijevati promjenu imena mjesta na kojemu su se nalazili. Međutim, netko je osjetio nesreću, netko tko je letio iznad imanja i nije ispuštao glasa, što je bilo vraški čudno. Vargo je pročitao namjere došljaka, znao je tko su, ali kao da je bio spriječen glasati se, upozoriti.

Noć je tminom obojila okolinu, Rino je zaspao grleći Istriu, dok nitko drugi nije spavao. Životinje su se uznemirile, Vargo nikako nije mogao kriknuti, činilo se kako svi budni borave, najednom nemoćni odati se glasanjem. Upozorenja nije moglo biti, Angelo se prilično dobro pobrinuo za to. Svim životinjama je oduzeo dah.

Probudivši se, Rino je osjetio znoj i paničnost. Djevojčica nije bila pored njega. Istrčao je iz kuće dozivajući joj ime. Životinje su i dalje bile nemoćne glasati se. Izbezumljen i uplašen krenuo je u pravcu doline, ravno prema Gojunčici.

I tamo je ugledao svoje dijete.

Istria je ležala na Angelovim rukama. Pored njega su stajali članovi njegove obitelji. Svi su nešto mumljali, činilo se kao da bacaju kletve ili nešto što priliči neprirodnom. Rino je potrčao još brže, kada ga glas ženske osobe zaustavi u kretnji.

„Ako pustim krv u ovu vodu, tvoje je životinje više neće piti. Odričeš li se imena svojega, Letai?“

„Ne razumijem, gospo, što ste nakanili učiniti, ali imena svojega se ne mogu odreći.“

„Voda će biti zagađena zauvijek, za vas i vaše životinje. Ne želimo vaše ime ovdje, već svoje. Odričete li se imena svojega?“

„Odričem se ako treba, zbog kćeri jedino. Molim vas, vratite mi dijete.“

„Vaše dijete nema veze s tim. Mi vam nudimo ostanak, vama i životinjama. Dijete nam je potrebno za nešto drugo“, upleo se Angelo.

„Kako to mislite?! Vratite mi dijete!“

„Žao mi je“, reče Angelo, smiješeći se.

Istria nije niti zaplakala. Vrat su joj prerezali dugačkom oštricom neobičnog izgleda, i dalje mumljajući, dok je Rino ostao kao ukopan, nemoćan pokrenuti se. Mozak mu je radio, ubrzano, dok tijelo to nije činilo.

Nekoliko minuta potom Angelo mu je prišao. Ispustio je mrtvu Istriu pod njegove noge pa izrekao: „Vraćam ti tvoje dijete. Zakopaj ga pored majke. Ako još samo jednom pokušaš sagraditi Raj na ovoj prljavoj Zemlji, neću biti jednako milostiv prema tebi. Voda ti je zagađena, nitko je nikada neće moći piti, uživati je. To je od sada tako, jer, vidiš, nisam ja anđeo kako mi ime govori. Netko sam posve drugi.“

 

 

Objavljeno pod Književnost, Priče, Proza | 1 komentar

Zašto: Mitologija: Armstrong

Mitologija se ne svodi na to da nam omogućava da pobegnemo iz ovog sveta već nam pruža mogućnost da živimo u njemu punijim životom.

Karen Armstrong

Objavljeno pod Fantastika, Zašto... | Ostavite komentar

Misli za svaki dan: Emerson

Što je korisno, trajaće, što je škodljivo propašće.

 

Onaj koji dela mora patiti.

 

 

Usuditi se na protivrečnost, za to je nužna sloboda.

 

Od dvojice ljudi, koji se svaki za sebe drži svoje ideje, onaj je jači po karakteru čija je ideja dublja.

 

Ako misao oslobađa, isto to čini i moralno osećanje.

Emerson

Objavljeno pod Književnost, Misli za svaki dan | Ostavite komentar

F haiku: Santo

U hladu na putu

Mlada proročica

Osmehuje mi se

Ikoku Santo

 

Dejan Bogojević, Oblaci u najkraćoj noći, svetska haiku antologija, Valjevo, 2009.

Objavljeno pod Haiku, Književnost, Poezija | Ostavite komentar