ČISTO I BISTRO: Tuge jedne reke: Ada Ciganlija

Prošli smo se put obreli na obalama Dunava i nismo zatekli ništa lepo.

Ovoga nas je puta sličan prizor zatekao na obalama Save…

Imamo samo jedno pitanje:

Dokle?

Objavljeno pod Čisto i bistro | Ostavite komentar

Misli za svaki dan: Glibetić, Kastratović, Rašović

Nema valjanog istraživanja bez alatki.

Marija Glibetić

Radoznalost, rad, red, radost – ključni su činioci uspeha.

Ljudski mozak je jedno veliko čudo

Miodrag Kastratović

Nikad mi nije bilo važno da pobedim protivnika, ali mi je bilo mnogo važno da pobedim samoga sebe.

Sport čuva od samoće.

Vuk Rašović

Ono što je do pre desetak godina bilo neuobičajeno, danas je gotovo svakodnevno.

Slobodan Anđelković

Objavljeno pod Književnost, Misli za svaki dan | Ostavite komentar

Zrnce mudrosti: Pisac: Aćin

Pisac nije u svojoj biografiji nego u svom pisanju.

Jovica Aćin

Objavljeno pod Književnost, Zrnce mudrosti | Ostavite komentar

Ladislav Babić: Svi „Viliji“ sistema

        Tekst koji slijedi reprint je audio zapisa osobe čiji identitet držim u tajnosti, kako se dolje rečeno ne bi odrazilo na javnu percepciju njegove obitelji. Do tonske snimke došao sam zahvaljujući zajedničkoj prijateljici i djevojci autora, koje podastirem javnosti, s obzirom da ga spomenuti nije uspio prebaciti na internet. Lično mi je ovaj tekst, ispunjen proturječnim stavovima, vrlo teško shvatiti, sem kao posljedicu potpune mentalne smetenosti njegova autora.

——————-

        Prilično sam racionalan tip, te vjerojatno karaktera i obrazovanja radi nikada nisam vjerovao u priče koje kruže u javnosti, poput valova na vodi šireći se u obliku memova, zahvaćajući sve više laičkih mozgova. Ali, ajmo od početka. Pred koju godinu, virus nepoznatog porijekla – o tome su kružile različite priče, a ona znanstvena tvrdila je kako je prirodnog – ugnijezdio se u organizme milijardi ljudi širom svijeta. Virusi, čestice na granici živog i neživog, moguće su najstariji organizmi na planeti, daleko stariji od ljudskih bića. Nastavaju razvijenije organizme množeći se crpljenjem njihove energije, što ili posljeduje suživotom, ili smrću domaćina, ako nije sposoban oprijeti se invaziji napadača. Ljudsko tijelo je prepuno raznoraznih virusa (postoje genetski zapisi o njihovim najezdama na čovjeka i u dalekoj prošlosti), većinom dobroćudnih, s kojima je tijelo sklopilo miroljubivi pakt o suživotu. I dok niže razvojne vrste od ljudske nemaju načina oduprijeti se agresiji, sem evolutivno stečenih sposobnosti samoobrane, dotle je rod čovječji uspio razviti lijekove, ali i oružja koja preveniraju štetu od napadača, ne dozvoljavajući mu okupaciju organizma. Čudo medicine, sjajni uspjeh koji je spasio bezbrojne ljudske živote. No, virus o kojemu pričam, korona virus, s pravom je okrunjeni primjerak među svojim rođacima. Pandemija, globalnih epidemija uzrokovanih bakterijama i virusima, bilo je tijekom cijele povijesti čovječanstva. Prisjetimo se samo srednjovjekovne pandemije „crne smrti“, ili novije – pandemije „španjolske gripe“, uzročnicima milijunskih žrtava među ljudima. Ono po čemu se „korona“ razlikovala od svoje „braće“ bila je neviđena sposobnost virulencije, zaraznog širenja, praćena jednakom sposobnošću mutacija, čim bi ljudski odgovor u obliku na brzinu razvijenih cjepiva doveo do opadanja prethodnog soja. Mora se priznati da je akcija ljudskog roda protiv globalnog neprijatelja bila više negoli smiješna, ograničena na kojekakve protuepidemiološke mjere tipa maski, savjeta o držanju fizičkih distanci, i preporuka – pazite sad, preporuka a ne obaveze! – cijepljenja. Lokalne mjere protiv globalnog neprijatelja, primjenjivanje selektivno, od zemlje do zemlje, ovisne o njihovoj razvijenosti, svijesti o opasnosti i političkih aspiracija kojima se davala prednost pred ugrozom, ne jednog ili više naroda planete, već cijelog ljudskog roda. Kao da se nacifašističkoj opasnosti, tijekom četrdesetih godina prošlog vijeka, suprotstavljala država po država, a ne ujedinjena antifašistička koalicija. Na takav stav državnih vođa, koje su u političke igrice uplele i stručne štabove formirane od povodljivih osoba, vrlo labilnih karakternih i stručnih etičkih osobina, nadovezale su se predrasude ogromnog broja laika, od samih početaka vodeći ničim sprečavani rat protiv prevencije širenju zaraze, u obliku obavezne vakcinacije.

        Svijetom se počeše rojiti nevjerojatne priče brzo hvatajućih korijenja, širene neobrazovanim, ustrašenim pučanstvom i kvazistručnjacima, koje su se svodile na žalopojke o ugroženim ličnim slobodama, sve u kontekstu zahtjeva mudrijih za obaveznom vakcinacijom stanovništva. Pazite sad, ugrožene slobode s jedne, i ugroženi životi s druge strane, kao da Homo sapiensi nisu shvaćali da bez života nema nikakvih sloboda! Kao krajnji argument protiv obavezne vakcinacije, iskazivala se tvrdnja kako „svatko ima pravo na svoje mišljenje“, smetnuvši s uma da stavovi budala, laika i stručnjaka nisu podjednake vrijednosti. Ne kaže se zalud da bi, rastrče li se sve pameti svijeta, svatko pojurio za svojom. Širile su se kojekakve neutemeljene, kako sam vjerovao, priče. Glasine o svjetskoj zavjeri koja ide za porobljavanjem osoba u korist kapitala, a što se trebalo realizirati unošenjem mikročipova u tijela obaveznim cijepljenjem, pa sve do ničim dokazane pretpostavke o eliminaciji staraca, na navodno prenaseljenoj Zemlji, koja kao nije mogla prehranjivati prekomjerno stanovništvo. U osnovi, radilo bi se o svojevrsnoj kiborgizaciji cijepljenih (s tendencijom proširenja na cijelu vrstu) – kombiniranju ljudskog organizma i mašine, ali upravljivog ponašanja iz svjetskih centara moći. Profita radi, kako je to već uobičajeno kapitalu. Najčešće su za tu prljavu rabotu optuživali jednog od najvećih svjetskih bogatuna spregnutog s moćnim farmaceutskim kompanijama, nazovimo ga Vilom, kako ne bih bio pravno utužen zarad neutemeljene optužbe moćnika. Jer na svijetu kakav jeste, novac je moć. Bogataši je posjeduju, ponad pravnog sistema i pravde dostupne običnom smrtniku. Tako sam razmišljao, ismijavajući bapske priče i njihove širitelje, sve dok…

        Desilo se da me virus, unatoč mjerama kojih sam se strogo pridržavao, među prvima okupirao, bacio u bolničku postelju iz koje izađoh – nakon više od mjesec i pol borbe – kao poluinvalid, na jedvite jade uspjevši se kako-tako oporaviti, zahvaljujući višemjesečnoj skrbi obitelji. Bijaše to u vrijeme kad cjepiva protiv zaraze nisu cirkulirala, jer se tek dovršavala eksperimentalna faza njihove primjene. Čim postadoše dostupna svakodnevnoj medicinskoj upotrebi, vakcinirao sam se tri puta uzastopno, kako nikad više ne bih zapao u stanje koje sam jedva prebolio. Valja reći da je gomila na svakojake, pa i nasilne načine, pokušavala spriječiti uvođenje obaveznog cijepljenja, šireći objede na račun farmaceutskih firmi (koje, daleko od toga da svoje proizvode razvijaju humanizma radi), a nuspojave vakcinacije koristile napadajući „lijek“, umjesto protivnika protiv kojih je bio razvijen. Dva-tri mjeseca nakon primanja poslijednje, takozvane buster doze, koja me je kao trebala trajno štititi od opakog napadača i njegovih prevrtljivih mutacija, jednog jutra osjetih nešto čudnovato. Cijela desna strana mog tijela je odrvenjela, bez trnaca ili paralize udova, bez posljedica na moja osjetila ili zaključivanje (mada sam prvo pomislio na blaži moždani udar, ili pojavu tromba u žilama), naprosto – kao da nije pripadala meni, a istovremeno bila moj sastavni dio. Nakon dužeg perioda izloženosti takvom stanju, primijetih međutim da se, uz očuvanje mentalnih sposobnosti, sve više pojačavala – do tada sasvim zahirena – potrošačka strana moje ličnosti. Nisam odoljevao kupovini ma kakvog proizvoda koji mi se na prvi pogled dopao, bez obzira potrebovao ga ili ne. Počeo sam se povoditi za sugestijom glasa koji je sve upornije odjekivao mojom glavom: „Kupi, kupi, valjda nećeš propustiti povoljnu priliku postati vlasnikom onog što ti srce želi! Kupi me! Kupi me!“. Prvo sam ponajviše nabavljao proizvode digitalne tehnologije. IPhoni su se redali na mojim policama, iako mi je fiksni telefon bio više nego dostatan. Potom sam se opskrbio hrpom tableta, a uz svoj računar čije mogućnosti jedva da sam crpio deset posto, snabdjeh se najnovijim modelima ni ne koristeći ih. Zatim prijeđoh na krupnije stvari, pa zamijenih televizor metarskog ekrana s onim od metra i pol, a na kraju i pravim kućnim kinom, zauzevši cijeli zid moga majušnog stana. Dobar si, dobar, reći će mnogi, ima se – može se, zar ne? Ali stvar je u tome da sam se svako malo kreditno zaduživao, odlazio u zalagaonice, prodavao zlatninu preostalu od majke, da bih na kraju i cijeli stan stavio pod hipoteku kupujući novi model BMW-a (iako pojma nemam o vožnji), te uplatio ljetovanje na Tahitiju – moj davnašnji san! Proporcionalno snaženju poticajnog glasa, smanjivala se moja imovina, ali i povećavala svijest o tome da nešto ili netko gospodari mojim umom. Odrvenjelost tijela sve se više širila, i bez nekih vidljivih medicinskih uzroka (izvršio sam sve moguće pretrage, kako biokemijske tako i CT mozga) zahvaćala sve veći njegov dio.

        Sav u transu kupomanije, trošenja svojih resursa jedva dostatnih za skroman život, točnije – prenošenjem vlasništva nad njima u ruke banaka i zalagaonica, prisjetih se čipiranja pasa, a potom i nekog duhovno pomaknutog austrijskog političara, koji se zalagao za sličnu primjenu na novorođenčad. Znanost napreduje do naših dana neviđenim koracima, brzinom koju laik ne može pratiti, a i rijetko koji od stručnjaka. Razmatraju se nanomašine, dizajnirane na atomskom, čak i subatomskom nivou, pa mi padoše na pamet strahovi protivnika cijepljenja. Zaista, pomislih, ima li potom ikakvih zapreka unošenju mikročipova u organizam, pomoću kojih bi se upravljalo našom voljom, što može biti na korist samo onima koji nastoje iskoristiti ljudsko biće za gomilanje bogatstva? Kapitalu! Jer, on posjeduje resurse da to učini, i nametne preko svojih eksponenata u vladama, cijeloj ljudskoj populaciji! Ali, mada sam raspolagao – barem prividno – slobodom ovakvog razmišljanja, glas u meni sprečavao je svojom voljom realizaciju moje, da to saopštim javnosti. Dapače, sve je više slabio potrebu da to učinim, a pokoravanje njegovim zapovjedima izgledalo mi je kao povinovanje vlastitim stavovima. Sav sam se pretvorio u prototip potrošača kakvog sanja svaki kapitalist svijeta! Kupuj, troši, kupuj i troši sve više i više, zadužuj se, a kad više nećeš imati čime kupiti ni zadužiti se, postat ćeš beskoristan kapitalu koji će te kao takvoga eliminirati s lica zemlje, putem cjepiva dizajniranog da to učini na komandu s injektiranog mikročipa. Upitate li me kako o svemu tome ipak govorim, moram se osvrnuti na djelovanje ubrizganog mikroprocesora. On koristi metaboličku energiju organizma, ali mu je povremeno potreban poticaj, dan impulsima G5 mreže, naročito kad ga treba prebaciti iz moda uvjeravanja na potrošački mentalitet, u mod eliminacije materijalno sasvim iscijeđene osobe. Eto, upravo jedan trenutak kad je – kako izgleda – server mreže, bilo zarad redovnog servisiranja ili nekog baga, a moguće i hakiranja, prestao raditi, koristim da prenesem svoje iskustvo. Um mora biti posve otvoren, prijemčiv i analitički raspoložen čak i razmatranju naizgled bapskih priča, poput ove koju vam prenosim, inače je to učmali, okamenjeni, ili od nekoga upravljani um. Osjećajući da signal koji me kontrolira ponovno počinje jačati, zarad inercije svega postojećeg ni on ne djeluje trenutačno, nadam se da ću još imati snage otposlati svoje upozorenje na internet, kako bi svi shvatili opasnost kojoj su izlo…

——————-

        Bijahu to poslijednje riječi autora audio zapisa. Nije ih uspio prenijeti na mrežu, i da nije njegove djevojke, zauvijek bi javnosti bile skrivene. Svoj život završio je tragično, pokušavajući pištoljem igračkom opljačkati banku, s izlikom da u sefovima drži novac koji mu je otela. Nije jasno da li je djelovanje cjepiva popustilo, ili se mikročip ubrizgan u njega pokvario; uglavnom, policija ga je napucala kad je u bijegu uzeo taoce. Prije nego je izdahnuo, jedva je uspio prošaptati: „Na vijeke vjekova prokleti Viliji ovoga sistema, tko god i gdje god da ste! Nadam se da će vas jednom zauvijek eliminirati revol…“. Da li je mislio na revolver, revoluciju ili nešto treće, ostat će nam trajno nedokučivo. Potrošačko društvo nije ni zamijetilo njegov odlazak, tek kratkom osmrtnicom obnarodovan u lokalnim novinama.

Objavljeno pod Književnost, Priče, Proza | Ostavite komentar

ČISTO I BISTRO: „Lepote“ dunavskog priobalja: Beograd

Ima li lepote u ovome?

Objavljeno pod Čisto i bistro | Ostavite komentar

Misli za svaki dan: Stanković

Hedonizam, tehnicizam i pragmatizam – sve je protiv fizičke kulture.

Svako uživanje donosi zavisnost, a svaka zavisnost povećava profit.

Danas postoji psihomotorička regresija.

Rešenje ne može biti kroz sistem, jer je sistem u Sistemu.

Treba deliti kratke poruke ljudima.

Aleksandar Stanković

Objavljeno pod Književnost, Misli za svaki dan | Ostavite komentar

Zrnce mudrosti: Pisanje: Aćin

Pisati je često izlagati svoj život drugima, otkrivati tajne sopstvenog života,

a u isti mah sačuvati taj život netaknutim.

Jovica Aćin

Objavljeno pod Književnost, Zrnce mudrosti | Ostavite komentar

Tatjana Milivojčević: ZENICA U ZENICI OKA MOGA

„Broj 7 u snu je poruka da ste na pravom putu. Vaši napori i težak rad će se isplatiti, a vaše želje će se ostvariti…“ (Sanovnik plus, https://sanovnikplus.com/. Posećeno 16.09.2022. g u 7.05 h nakon sna u kom sam videla broj 7, noć uoči putovanja u Zenicu)

            Zašto je važno vreme? Zašto su važni snovi, oni u budnom stanju, kao i oni dok se spava? Pokušaću da odgovorim na ta dva pitanja i ispričam vam priču o jednom putovanju zenice oka moga…

            15.09.2022. g. Jutro je, negde oko 10h. Vreme je za put. Poziv na putovanje stigao mi je negde između juna i avgusta 2022. godine, između dve države i dva festicivala: Festivala fantastične književnosti – Refestikon iz Bijelog Polja i književno/muzičko/scenske manifestacije Tragovima bosanskog kraljevstva iz Zenice od uvaženog predsednika žirija crnogorskog festivala, ali i Zeničanina i direktora Muzeja grada Zenice – Adnadina Jašarevića. Upoznali smo se pre nekoliko godina, upravo na Refestikonu u Bijelom Polju, jer je u ulozi predsednika žirija imao zadatak da intervjuiše autore čije su priče iz žanra fantastike ušle u izbor za zbirku priča koju izdaju organizatori, pa i onu moje malenkosti. Ozbiljne spoljašnjosti, mrgudnog pogleda i dubokog muževnog glasa, sa tek tragom osmeha na licu, gospodin Jašarević (tako sam ga doživljavala, skoro sa strahopoštovanjem), je stručno i veoma kompetentno predstavljao i analizirao odabrane priče. Moram priznati, strah me je bilo, kao onomad u srednjoj školi, da će otvoriti knjigu i sa sarkazmom u glasu pročitati neku od mojih nevešto napisanih rečenica, kako je imala običaj da uradi moja prestroga profesorka srpskog jezika iz gimnazijalskih dana. Međutim, prevarila sam se. Njegove reči su bile samo pohvalne. To je bilo prvi put da sam osetila da se iza pomalo grube spoljašnjosti i strogoće krije topao čoverk. Ali, o tome malo kasnije.

            Naime, pozvana sam da „oživim“ slovenska mitološka bića po uzoru na knjigu spisateljice iz Beograda Tamare Lujak koja je takođe pozvana da u Zenici promoviše svoje dve knjige: „Rečnik slovenske mitologije“ i „Rečnik srpske mitologije“. Ideja i predlog gospodina Jašarevića bila je da napravimo sinergiju umetnosti i spojimo svoje umetničke doživljaje starih mitoloških bića, i da ih na taj način sačuvamo od zaborava za nove mlade naraštaje, ali i podsetimo one starije da svi mi, bez obzira na veru i naciju imamo iste strahove i slične snove koji su stari koliko i samo čovečanstvo. Kada sam čula za ovu ideju, malo je reći da sam bila oduševljena. Pošto se izradom lutaka bavim oko 14 godina, ovo je za mene bio novi izazov, ali i prvi poziv da pod svojim imenom i prezimenom predstavim svoje vizuelno stvaralaštvo. I to ni manje, ni više, u drugoj državi! O tome kakva mi je čast ukazana, malo kasnije.

            Putovanje je trebalo da započne na sasvim drugačiji način. Direktor Muzeja grada Zenice i organizator Festivala Tragovima bosanskog kraljevstva 2022, Adnadin Jašarević je predložio da Tamara i ja putujemo sa partnerima pomenutog zeničkog festivala – čelnicima Biblioteke Slovo iz Lapova. Međutim ta verzija putovanja je otkazana nekoliko dana pred organizovanje pomenute kulturne manifestacije. Gospodin Jašarević je zbog nepostojanja direktne autobuske linije Beograd-Zenica, ali i komplikovanog transporta mojih 13 osetljivih lutaka, došao na ideju da pošalje automobil iz Zenice po Tamaru (koja je iz Beograda doputovala u moj rodni grad) i mene u Sremsku Mitrovicu! Udaljenost ova dva grada je, zavisno od rute, oko 300 kilometara! Možete li zamisliti koliko sam bila ganuta i počastvovana takvim gestom?!

            Vozač, koji, kako se ispostavilo uopšte nije bio vozač, već Viši kustos Muzeja grada Zenice, gospodin Ikbal Cogo, viteški se prihvatio ovog nimalo lakog i napornog zadatka i najbezbednije i najbrže moguće nas dovezao na odredište, u Zenicu, industijski i univerzitetski grad u samom srcu Bosne. Pritom je namerno išao zaobilaznicom, kako bismo bar na trenutak mogle da vidimo i osetimo ovaj grad bogate istorije. Tamara i ja smo imale nešto više od pola sata da se u toplom i prelepom hotelu Fontana okrepimo i pripremimo za otvaranje festivala. Kao i svaki dobar domaćin, gospodin Jašarević nas je sačekao i otpratio do muzeja u kom se manifestacija održavala. Pri utisak, prvi mirisi Zenice odisali su ugodom i dobrodošlicom, a kasnije su upotpunjeni u jedni kristalno jasnu i čistu sliku uzvišenosti i ljudskosti, onim iskonskim vrednostima koje čoveka čine najsavršenijim životom na planeti.

            Vreme se zgusnulo u minute do otvaranja izložbe koja je nazvana „Poruke iz prošlosti“, i odjedno počelo da ističe kao pesak kroz polomljeni peščani sat, a moje lutke nisu postavljene. Osećam rastuću paniku, počinjem da se znojim i crvenim, a galerija u holu muzeja se lagano puni ljudima, što nama učesnicima, što gostima i posetiocima. Međutim, za tren oka, destak para ruku moji poznanika i prijatelja zajedno sa mnom, vešto dodaje i postavlja moje lutke, a sve pod stručnim nadzorom direktora Adnadina, koji u jednom trenutku, onako ozbiljan i mrgudan, sklanja žensku torbicu veselih boja sa jedne od polica (moju) i drži je u naručju istovremeno dajući instrukcije za postavku. Ta slika, tok velikog, a ustvari obično-neobičnog čoveka, mi je probudila osećaj da sam među toplim, ljubaznim i nadasve jednostavnim, a pre svega velikim ljudima. Moja slika se pokazala tačnom. Osim što mi je pored drugih umetnika (gospodina Dragića Rabrenovića iz Bijelog Polja koji je predstavio fotografije stećaka i mnogih drugih mladih autora i autorki koji su svojim vajarskim i slikarskim radovima prikazali svoj doživljaj stećaka koji su bili tema ovogodišnjeg festivala) ukazana velika čast, dobrodošlica, osmesi na licima posetioca, aplauzi prisutnih i reči hvale, doveli su me gotovo do suza. Onih u koje stane sve: zahvalnost, radost, počastovanost, ponos, satisfakcija i tuga. Te moje suze koje nisu potekle, moju enegriju i ljubav koju sam utkala u mitološka bića – lutke, prepoznači su Zeničani i priglili me, kao svoju. Nazvali su me sremicom, umetnicom i spisateljicom.

            Tamarina promocija rečnika slovenskih i srpskih mitoloških bića je takođe ništa manje srdačnije i toplije dočekana. Maestarlna, jednostavna i spontana, kakva je bila, Tamara Lujak je na zanimljiv i topao način predstavila svoja prozna dela i zagolicala maštu budućih čitalaca. Reč sam dobila i ja. Sa knedlom u grlu i tremom u glasu, odgovarala sam na postavljena pitanja, dok su se oko mene mešale boje, mirisi i milenijumi, minuti i sati, znakovi i pismena 7 stalnih muzejskih postavki i preko 5000 naslova stručne muzejske biblioteke… Mnogo puta su razna velika i poznata imena promovisana kroz ovu manifestaciju u Opatiji, Pazinu, Zagrebu, Novom Sadu i Beogradu, sa partnerima istih vizija, kompetencija i energije, spajajući ljude čitavog regiona, ali i šire. Ove godine, festival je podržao WESTERN BALKANS FUND sa partnerima NVO „Akademija društvenih nauka” iz Bijelog Polja i bibliotekom  „Slovo” iz Lapova. Nakon oficijelnog dela programa, učenici su se opustili i okrepili u prijatnoj atmosferi restorana Maida Opatija čija se terasa nadvijala nad rekom Bosnom, poput krila sive čaplje ili divljih pataka koje u njoj caruju. Ukusi puretine u kikiriki sosu, miris kiše u vazduhu i modra Bosna u mom oku urastali su u moje telo i moje kosti, toplo, poput majčinog zagrljaja, tako, da mi se Zenica useli u zenicu oka.

            Drugi dan festival održan je na Tvrđavi Vranduk. Kratak put, od desetak kilometara nizvodno od Zenice, prešla sam u društvu divnih ljudi: moje cimerke (i od sada divne prijateljice) Tamare Lujak, Dinka Osmančevića – pisca i aforističara iz Banja Luke, Alme Zornić pisca fantastike i horora iz Sarajeva (takođe moje prijateljice koja je to postala još u Bijelom Polju na Refestikonu) i njenog supruga, tihog, ozbiljnog i trpeljivog čoveka (koji je ćutke izdržao neprestalnu žensku konverzaciju i neizostavni grleni smeh) u ulozi vrsnog vozača. Vranduk, ta velelepna srednjovekovna tvrđava, sedište bosanskih kraljeva, tog se jutra uredila za nas. Kiša je sprala letnju žegu i umila njeno kameno lice. A dobrodošlicu su nam poželeli svi živi: domaćini, mladići u odelu srednjovekovnih vitezova, ansambl srednjovekovne muzike Fugato i grupa jedne od 19 osnovnih škola koje postoje u Zenici (pored još 12 srednjih i 8 fakulteta), zaposleni u Muzeju grada Zenice, žuta mačka kestenjastih očiju, oker bogomoljka na kamenom zidu pored bunara Želja i na nebu jato lasta. Malo li je? Moja senzibilna priroda je sve pomenuto i prijateljski raspoloženo osetila i ponovo su se u mojim vlažnim očima ledile suze, poput magle koja se dizala  nad okolnim planinama…

            Nekih stotinak metara niže od Tvrđave nalazi se obnovljena stara bosanska kuća iz koje su se vazduhom širili primamljivi mirisi neobičnih srednjovekovnih i tradicionalnih bosanskih kulinarskih specijaliteta: graha u metalnom loncu, mešanog povrća i teletine pod sačem, kuvanog pilećeg i purećeg mesa (nazivam ih njihovim bosanskim nazivima) sa hlebom zalivenim tečnošću u kojoj se meso kuvalo. Gospodinu Jašareviću sam ponudila svoju pomoć i svoje skromno kulinarsko umeće, ali pošto sam stigla kasno, moja pomoć se svela samo na seckanje crnog i belog luka. E tu već nisam zadržala suze…I tu je, među brojnim začinima, mirisima i bojama raznovrsne hrane, dok se na mom jeziku topila slasna prava bosanska baklava sačuvana samo za mene, gospodin Jašarević od brojnih titula u koje spadaju: nagrađivani pisac poezije i proze, urednik mnogih zbirki, direktor, osnivač škole stripa, diplomirani žurnalista – postao moj prijatelj.

            Na spratu, među toplim drvenim zidovima tradicionalne bosanske kuće, čitali su se ili prepričavali delovi priča juniora, ali i nas starijih iz zbirki „Poruke iz prošlosti“, kao i crnogorske zbirke fantastičnih priča „Putnik“. Mladi ilustratori i pisci, nove nade i vesnici kulture i umetnosti, pokazali su nam da ništa nije izgubljeno u eri uspona tehnologije, manjka kulturnih dešavanja i nedostatka čitalačkih navika. Naprotiv, sve ponovo dolazi na svoje mesto zahvaljujući onima koji se svim snagama bore za to. Ja ih nazivam pionirima, vizionaraima, vođama. Za mene su to: Adnadin Jašarević, Dragić i Andrijana Rabrenović.

            Čak ni kiša, niti hladan nalet vetra, niti pokisle noge, ponekom ramena ili ruke, nisu umanjili lepotu zajedništva crnogoraca, bosanaca i srbijanaca koji su disali kao jedno dodajući jedni drugima hleb, pribor ili okrepljujuće piće. Na kraju, za tili čas, nas nekoliko je rasklonilo sve i terasa, kuhinja i sobe tradicionalne bosanske kuće vratili su svoj prvobitni izgled, onaj koji su imali pre nas, za nove goste i nova druženja.

            Zenica trećeg dana. Jutro. Vreme ističe i stvarnost polako prelazi u snove koji će ostati samo uspomena na jedno kvalitetno i lepo druženje. Pored hotela Fonrana šumi reka Kočeva. Stojim kraj otvorenog prozora i dopuštam da me njen zvuk i miris miluju. Pas iz susedstva me čudno gleda okruglim očima. Kao da je u mojim nešto prepoznao, pa ćuti, ne laje. Svi smo tiši nego prethodnih dana. Svesni da se magija prekida i prelazi u neke nove oblike koje će svako od nas pretočiti u svoju stvarnost. Kiša je stala. Sunce najavljuje vedar dan. Prokletnica, zašto je morala da nas smoči juče? Znam. To ju je đavo poslao, jer nije savršenstvo za ljude, a Zeničani su to tokom festivalskih dana upravo činili zajedno sa nama, njihovim gostima.

            Dok se vozimo kroz grad, na putu kući, ja u mislima vraćam njenu čaršiju, sinagogu i tržnicu, rahat lokum u izlogu, bosansku kahvu sa dve kocke šećera i bakarni fildžan, debelog i mršavog vrapca koji traže preostale mrvice na terasi kafića u kom smo je pili, patke dok bište svoja pera na kamenu u sred Bosne i dva dimnjaka čeličane-željezare, meku-mehku ruku pozdrava i istovremeno osećam miks emocija. Sve se slile u jedno: zahvalnost, sreća, ljubav, tuga, radost i seta.

Do sledećeg viđenja dragi moji Zeničani i Zenice oka moga.

Vaša, Tatjana Milivojčević, vaspitač, Sremica, umetnica i spisateljica

Dana, 19.09.2022.

Sremska Mitrovica

Objavljeno pod Knjige, Književnost, Vesti | 2 komentara

Adnadin Jašarević: PORUKE IZ PROŠLOSTI SAVREMENIM JEZIKOM

16. 17. septembar, jeseni gospodnje 2022.

FESTIVAL TRAGOVIMA BOSANSKOG KRALJEVSTVA 2022. – PORUKE IZ PROŠLOSTI, posvećen je stećku, spomeniku zaštićenom kao svjetskoj baštioni od UNESCO-a. Glavni festivalski program je održan u Muzeju grada Zenice i tvrđavi Vranduk, 16. i 17. Septembra.

Našu priču o srednjem vijeku, srednjovjekovnoj pismenosti, započela je Lejla Agić sa radionicom za djecu “Mali notar”. Mališani su učili ispisivati slova iz naše bosančice i podučavali se notarskom poslu. Ne slučajno, upravo je glavni notarijat za srednjeg vijeka bio u tvrđavi Vranduk.

Male notarke i notari pohađaju Osnovnu školu u Katoličkom školskom centru Sveti Pavao.

Večernji program festivala ponudio je tri udružene izložbe:  izložbu likovnih radova grupe autorica i autora iz Bosne, Srbije, Hrvatske i Crne Gore, omladine i renomiranih slikara, koji su slikali inspirani upravo stećkom, i mladih vajara: „Stećak u našim snovima“ i istoimene izložbe fotografija Dragića Rabrenovića. Stećkovanje je upotpunila izložba lutaka od sunđera „Tragovima slovenskih mitoloških bića“ Tatjane Milivojčević. Umjetnica je nastojala dočarati kako izgledaju slavenski bogovi i natprirodna bića, što je bila prekrasna uvertira za promociju knjige Tamare Lujak „Rečnik slovenske mitologije“.

Veles, Dažbog, zvezde, nebo, Perun, Morana, Stribog…

Vrijeme nastanka slovenskih mitova daleko nam je i nepoznato. Veze koje vladaju između slovenskih bogova nisu pouzdane, a ne možemo se potpuno osloniti ni na izvore iz kojih crpimo svoja znanja. Zato je Rečnik predstavljen u vidu priča, predanja i legendi koje govore o nastanku određenih mjesta, pojava i bića. Zasnovana na poznatim mitovima i narodnim vjerovanjima, knjiga Tamare Lujak kroz niz odrednica stvara podsticajnu mrežu satkanu od praiskonskih slika o svijetu što nas okružuje.

U ovaj čarobni svijet predivnim ilustracijama uvela nas je Marica Kicušić.

Ideja je bila da napravimo sinergiju umetnosti i spojimo svoje umetničke doživljaje starih mitoloških bića, izjavila je tokom promocije Tatjana Milivojčević, i da ih na taj način sačuvamo od zaborava za nove mlade naraštaje, ali i podsetimo one starije da svi mi, bez obzira na veru i naciju imamo iste strahove i slične snove koji su stari koliko i samo čovečanstvo.

Subota u tvrđavi Vranduk: poruke iz prošlosti ispričali smo za svačiji ukus, nastojeći dotači sve aspekte duhovnog i praktičnog života u srednjem vijeku.

Nakon guštanja srednjovjekovnih igara, uglavnom streličarstva, Muzej bosanskog kraljevstva nas je počastvovao otvorenjem izložbe „Povelje bosanskih vladara i vlastelina (1189-1461)”, u velikoj kuli, potpuno u duhu srednjovjekovnog vrandučkog notarijata.

Doktor Enes Dedić upoznao je posjetioce sa značajem dokumenata koji svjedoče o opstojnosti bosanske države, postojanju visoko razvijenog pravosuđa i o pismenosti.

Atmosferu u velikoj kuli podgrijao je ansambl Fugato izvedbom koncerta srednjovjekovne muzike, uz koju su poneki od gostiju i gošči i zaplesali. Inače, riječ je o dugogodišnjem muzičkom projektu čije je snimanje za album “Tri kraljice” producirao Muzej grada Zenice, a komponirao ga je, sljedeći rijetke tragove u prošlosti Zeničanin Ado Klobodanović.

Knjige priča “Poruke iz prošlosti” i “Poruke iz prošlosti Junior(ka)” promovirali su urednik izdanja“ Dragić Rabrenović, članice žirija Danijela Vuličević i Emina Selimović. Predstavili su se i u knjigama zastupljeni autorice i autori, kako odrasli, tako i mlađahni, koji su tek zakoračili na trnovite spisateljske staze. Objavljene priče plod su istoimenog regionalnog konkursa i djelatnih književnih radionica – mentor zeničke, Rabija Drugović, je odgojila čitav odred mladih spisateljica i spisatelja. Tema, naravno, stećak, nezaobilazna inspiracija za savremene sanjače. Promocija je upriličena u Bosanskoj kući u Vranduku.

Predstavljena je i regionalna zbirka priča “Putnik”, partnerskog festivala REFESTICON iz Bijelog Polja. U ovoj zbirci objavljeni su radovi autorica i autora iz pet država, a bavi se onim što nas sve razdvaja i približava, putovanjem, gdje gdje u stvarne avanture, gdje gdje u snovite.

Bosanska kuća bila je takođe stjecište ljubitelja srednjovjekovne kuhinje, koji su kušali nekolike specijalitete, takođe poruke iz prošlosti: Kulinov grah, potkrižu, teletinu ispod saća, suhe šljive u ovitku od sira i suhog mesa, ribu obarenu s povrćem, uglavnom mahunarkama… Gurmani su saučestvovali u pripravljanju jela, pa tako i učesnice u programu festivala, Tatjana i Maja, i naše stručne saradnice Lejla i Vedrana i naš domaćin Hasan (uz malu pomoć prijateljica i prijatelja – malo ko se našao a da makar drvce u vatru nije ubacio).

Kako god, prisutni su osjetili poprilično od srednjovjekovne atmosfere, bilo da je riječ o umjetnosti, književnosti i muzici, zabavnim igrama sa lukom i strijelom i potkovama – karike na marike – ljubavi, upoznavši legendu o dvoje mladih, nesretnih, i o bunaru u tvrđavi, notarstvu, dakle, ozbiljno ozbiljnom pravu, trgovini, zanatima, i, što im se naročito dopalo, kuhinji i obećali da će nas ponovo posjetiti, na duže staze.

Neko je duhovito izjavio: Svi putevi vode u Vranduk, neka se zna. I nazdravio svim dragim ljudima okupljenim oko sestrinske i bratske trpeze.

Muzej grada Zenice organizuje Festival „Tragovima bosanskog kraljevstva 2022“ PORUKE IZ PROŠLOSTI u sklopu projekta finansiranog od fondacije #WesternBalkansFund, a u saradnji sa partnerima NVO Akademija iz Bijelog Polja i Biblioteka “Slovo” iz Lapova.

Adnadin Jašarević

Objavljeno pod Knjige, Književnost, Vesti | Ostavite komentar

F haiku: Tokin

weather cartoon cloud wind moon and stars vector illustration

Vetre prijatelju,

Molim te,

Nemoj tresti zvezde.

Milan Tokin, Godišnja doba, Novi Sad, 2019.

Objavljeno pod Haiku, Književnost, Poezija | Ostavite komentar

ČISTO I BISTRO: „Lepote“ dunavskog priobalja: Beograd

Lepote dunavskih obala nije moguće upoznati ispod Pančevačkog mosta sve do Ada Huje, jer ih grdi svakojako đubre…

O kojim se tačno količinama radi, ne može se ni zamisliti…

Zato, dobro pogledajte…

Objavljeno pod Čisto i bistro | Ostavite komentar

Misli za svaki dan: Drašković

O smrti ne znamo ništa. O životu znamo svašta. To svašta vremenom prerasta u ništa. Duplo ništa rađa strah.

Porok savremenom čoveku postaje medalja.

Fizička kultura je kultura življenja.

Misao čoveka može da ubije.

Sve se meri srećom.

Mi smo aktivni učesnici u sopstvenom zlu.

Sreća treba da se zasluži.

Vesko Drašković

Objavljeno pod Književnost, Misli za svaki dan | Ostavite komentar

Zrnce mudrosti: Čitanje: Prust

Sve dok je čitanje za nas podstrek čiji nam čarobni ključevi duboko u nama otvaraju vrata boravišta do kojih inače ne bismo umeli da dopremo, njegova uloga u našem životu je spasonosna. Ono, naprotiv, biva opasno kad, umesto da nas budi u ličnom životu duha, pokušava da zameni taj život.

Marsel Prust

Objavljeno pod Književnost, Zrnce mudrosti | Ostavite komentar

F haiku: Tokin

Učionicama bezglasnim

Đačke klupe sanjaju

Svoj letnji san.

Milan Tokin, Godišnja doba, Novi Sad, 2019.

Objavljeno pod Haiku, Književnost, Poezija | Ostavite komentar

ČISTO I BISTRO: Jesmo li se već navikli: Beograd

Đubre je svuda oko nas… Jesmo li se već navikli na to ili nam ipak smeta?

Pogledajte kako đubre ruži naš lepi grad:

Objavljeno pod Čisto i bistro | Ostavite komentar