ČISTO I BISTRO: Kućice za ptice

I na ptice treba misliti, zar ne?

Stoga… napravimo im kućice…

Ada

Ada

Ada

Ada

Beograd

Beograd

Misli za svaki dan: Roberts

U životu nam često nedostaje nešto smešno.

Moć ne bi trebalo da umanjuje ljudsku odgovornost. Naprotiv, trebalo bi da je uveća.

Muškarca lako otera žena koju smatra previše moćnom.

Pametna žena će uvek sačekati pravog muškarca.

Umetnost ume da bude moćna.

Nora Roberts

Zašto: Haiku: Simin

Haiku poezija ne teži pravdi, istini ili lepoti, kao nekim višim vrednostima. Njen zadatak je da svet prikaže takav kakav je, bez ukrašavanja, oduzimanja ili dodavanja, skrivanja ili uveličavanja, kao i bez podvajanja na pravedno i nepravedno, istinito i lažno, lepo i ružno.

Nebojša Simin

Tamara Lujak: Haiku strip: Oblak beo

ČISTO I BISTRO: Hoćeš li ikad porasti mali veseljače?

Hoće li biljke koje posadimo u saksijama preživeti, razviti se, porasti – i ako hoće – koliko? I dokle?

Hoćemo li ih presaditi i pustiti ih da nesmetano rastu?

Trebalo bi…

Beograd

Beograd

Dubrovnik

Dubrovnik

Dubrovnik

Misli za svaki dan: Roberts

Magija i tehnologija se ne isključuju međusobno. Stvar je samo u tome da ovo drugo retko uzima u obzir ovo prvo. Normalnost je samo stvar perspektive.

Ako nešto potisneš dovoljno duboko, to ne znači da prestaje da postoji.

Ponekad je strpljenje samo kukavičluk.

Postoji toliko izbora koliko ima i ljudi.

Ljubav menja sve.

Nora Roberts

Jasmina Malešević: KRST NA KUGLI OD ŠLAGA

Ljubav je ulaganje bez kamate

Račun koji ne može da se ugasi

Kiseo smešak bankara

Šalter sa rešetkom

Ljubav je uobraženi glumac

Zauzeto mesto u restoranu

Mreža koja se sama diže

Ljubav je voćna salata

Krst na kugli od šlaga

Noć na Suncu

Mokra perjana jakna

Ljubav je vetar koji

Raznosi bogove

Krila lešinara kada nanjuše meso

Odbljesak pakla dok se njiše u tami

Ljubav je majka svih veštica

Kavez za lavove

Tajno glasanje

Hoteli puni dlaka

Ljubav je dlan po kome gamiže savest

Krik za uspavano srce

Ljubav je rupa iskopana u prstu

Kornjača što rađa bubice

Mrav koji te gazi

Ljubav je tuđa krv a jedna zemlja

Mrva u utrobi kita

Dragoceno nevreme

Crni jasmin

Ljubav je suza uprljana zvezdama

Munja u kovčegu

Osmeh razbijen na dimove i maglu

Ljubav je prokisla šuma

Ispucale grudi

Mačka koja liže oči

Ljubav je ruža vetrova

Sklopljenih hiljadu trista kapaka

Ljubav je san belih ptica

Ljubav je ključ od zlatne trave

Jasmina Malešević

Zašto: Haiku: Simin

Haiku je pesma prirode, običnih prirodnih pojava, vrline, kao što su hrabrost, nesebičnost, skromnost i smernost.

Nebojša Simin

Tamara Lujak: F haiku strip: U kа̏pi sunca

Dejan Vučić: Pesma

***

Možda sam sebičan

što te želim samo za sebe

Možda grešim

Možda samo ne smem da se probudim

Možda samo želim više

Možda sam samo

u nekom čudnom snu

između stvarnosti i jave

Možda mi treba jutro sa

tobom

sklopljenih očiju

Trebaju mi misli

koje ne razbijaju tišinu

Trebaju mi tvoje oči

prepune

mirisa noći koja je za

nama

ČISTO I BISTRO: Arboretum Trsteno

Izgradnja letnikovca u današnjem Arboretumu Trsteno završena je 1502. godine. Zgrada je zidana u renesansnom stilu, ali je to prvobitno zdanje srušeno u potresu koji je pogodio Dubrovnik i njegovu okolinu 1667. godine. Na njegovom mestu sazidano je novo zdanje, koje se i danas tu nalazi. Osim letnikovca u parkovskom kompleksu nalaze se i kapela svetog Jeronima iz 17. veka i gospodarski objekti, u čijem sastavu je i mlin za masline s dobro očuvanim presama za ceđenje maslinova ulja.

Na prostoru Arboretuma snimane su mnoge scene iz popularne serije „Igra prestola“ američke produkcijske kuće HBO.

Vrt

Letnjikovac

Kapela sv. Jeronima

Vidikovac

Dejan Vučić: I Bog uze

I Bog uze rebro i napravi ženu…

I žena objasni čoveku šta treba da radi, šta treba da priča, kako da hoda, kako da se smeje, gde da ode, gde da se vrati, gde da spava, kad da se probudi, šta da joj kupi, šta da joj ne kupi, kako da ne hrče, kad da podigne a kad da spusti dasku na WC šolji…

I sedmog dana Bog se sažali i stvori alkohol…

Slavim taj dan.

Misli za svaki dan: Roberts

Novi život raste iz truleži i smrti.

Glupo je pitati, ako nisi spreman na odgovore.

Prijatelji i zajednica mogu da budu kao porodica, ako dopustite da se to dogodi.

Priča jesu odgovori.

Čovekova jedinstvenost u svojoj suštini predivan je dar.

Nora Roberts

Dragić Rabrenović: Potrebna je vjera u sebe i ljubav prema onome što se radi

Dragić Rabrenović dugogodišnji je novinar, pisac, priređivač i urednik poezije i proznih dela, prevodilac, organizator i realizator projekata iz oblasti kulture, medija i književnosti.

Na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu diplomirao je novinarstvo i komunikologiju i stekao zvanje magistra političkih nauka – smer komunikologija. Na Fakultetu za kulturu i medije stekao je zvanje doktora komunikologije. U oblasti medija objavio je više od dvadeset naučnih i stručnih radova u domaćim i međunarodnim časopisima.

Osnivač je Regionalnog festivala fantastične književnosti „Refesticon“ koji se od 2013. godine organizuje u Bijelom Polju. Urednik je festivalskih zbirki kratkih priča i drugih knjiga, objavljenih u izdanju Lokalnog javnog emitera Radija Bijelo Polje. Priče su mu objavljene u više od 30 zbirki i antologija u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Rumuniji. Upravo je novoobjavljena zbirka kratkih priča „Magnum Opus“ povod za naš razgovor sa Rabrenovićem:

Novinar je osoba, profesionalac, koja ima važnu društvenu ulogu. To, prirodno, nosi veliku odgovornost. Na koji se način novinar – odnosno mi kao društvo – bori(mo) za poštovanje novinarskih standarda i medijsko opismenjavanje?

Problem je što je u novinarstvu sve manje profesionalaca i osoba koje shvataju da je u pitanju društveno odgovorna uloga koju treba da obavljaju. Svjedočimo transformaciji medija, metamorfozi koja je iznjedrila nove medije i nove forme.

Odgovornost bi podrazumijevala da se zaposleni u medijskoj industriji, a posebno novinari, svemu prilagode i iz pozicije borca za istinu, pravdu, čuvara etičkih normi i profesionalnih kodeksa, tragača za objektivnošću u izvještavanju odnose u tom novom medijskom poretku. Što svjedočimo da je u krizi posebno iz razloga jer je u današnje vrijeme tehnika omogućila da bilo koja osoba piše, fotografiše, snima zvuk ili video i sve te sadržaje bez ikakvih provjera, ne samo pošalje dalje, već javno objavi pomoću društvenih mreža i različitih platformi.

U tom disbalansu potrebe za građanima novinarima dolazimo do zloupotrebe, pojave govora mržnje sa jedne strane, ali i iskrivljene uloge novinara koji su zaposleni u medijskim kućama, zbog poplave senzacionalizma. Tako je današnje društvo suočeno sa manipulacijom, propagandom i dezinformacijom, koje su bile prisutne i prije pojave pismenosti, a suočava se i sa poplavom medijskih sadržaja, zbog čega je jako teško bez adekvatne obuke prepoznati drvo od šume.

Zašto je važno boriti se protiv dezinformacija?

Pitanje je zašto je važno uopšte se boriti? Zašto se boriti za ljudska prava, za slobode, za bolje i pravednije društvo? Sve su to pitanja sa kojima se susrećemo, a koja imaju zajedničke odgovore. Kada je riječ o dezinformacijama koje se plasiraju putem tradicionalnih medija onda tu postoje određeni mehanizmi koji ih u velikoj mjeri sprječavaju. Nekada su ovakve aktivnosti bile vezane za krizne situacije ili ratna dešavanja.

Sada svjedočimo da i u mirnodopskim uslovima određeni centri moći plasiraju laži ili još češće izvrću činjenice u svoju korist, što se prepoznaje kao spinovanje. Međutim, problem se pojavljuje posebno u novim medijima kada nema kontrole sadržaja, pa se različiti centri mogu poslužiti kanalima informisanja kako bi plasirali različite poruke. Te poruke se mogu kretati od izmišljenih, netačnih, pogrešno interpretiranih, do različitih teorija zavjere. Zbog toga je važno da građani budu medijski pismeni, da medijske kuće poštuju principe, a novinari da odgovorno i bez pritisaka izvršavaju svoje zadatke.

Radio Bijelo Polje osnovan je decembra 1990. godine. Tokom više od 30 godina uspešno je emitovano na hiljade vesti, urađeno na stotine intervjua, priređeno na stotine autorskih emisija, okruglih stolova i debata, plasirane su u etar kompozicije bjelopoljskih izvođača, ali i kratke priče domaćih i stranih pisaca (naučne)fantastike… Šta je to što, pored nabrojanog, Radio Bijelo Polje izdvaja od ostalih medija?

Poput ostalih lokalnih javnih medijskih servisa u Crnoj Gori i Radio Bijelo Polje je osnovan sa osnovnim zadatkom da informiše građane. To smo nastojali da tokom prethodnih decenija bude odgovorno, pravovremeno, uravnoteženo, nepristrasno i u svakom slučaju afirmativno za naš grad. Međutim, to je i zadatak medija i pretpostavljam da je tako i u ostalim sredinama.

Ipak, uglavnom za razliku od ostalih, prihvatili smo činjenicu da mediji treba da su društveno odgovorne ustanove i tako sproveli niz humanitarnih akcija, ekoloških manifestacija, podržali mlade sportiste, umjetnike, realizovali mnoge sportske događaje, pokrenuli debate o problemima građana, radili zabavne, muzičko-scenske manifestacije, različite kulturno-umjetničke događaje, sproveli više škola za mlade iz oblasti novinarstva i književnosti, niz radionica, uglavnom kreirali medijski i kulturni ambijent grada. Možda je to odlika koja se može izdvojiti iz osnovnog djelokruga aktivnosti jednog lokalnog medija.

Kao direktor Radija Bijelo Polje (od 2012. godine) pokrenuli ste, između ostalog, „Školu novinarstva za mlade“ 2012. godine. Zašto je ona važna?

Kao direktor uvijek sam imao podršku Savjeta, kao organa upravljanja, uredništva i kolega. Uvijek ističem da niti jedna aktivnost ne bi mogla da se realizuje bez te simbioze. Zbog toga sam uvijek preuzimao na sebe odgovornosti i greške, ako ih je bilo, a dijelili smo uspjehe. Tako smatram da je i ova Škola novinarstva, ali i ostale nakon nje bila u tom dugu realizovana. Njeno pokretanje bilo je važno, jer smo nastojali da mlade uputimo u osnove novinarstva, upoznamo sa svijetom medija i da formiramo redakciju za mlade.

U svemu smo uspjeli i polaznici su realizovali mnoge serijale emisija, svi su završili fakultete, neki postali magistri i predavači na univerzitetima. Neki od njih se bave novinarskim poslom, neki su uspješni u oblasti ekonomije, prava, pa čak i medicine. Smatram da smo pokrenuli energiju za mali grad, kako bismo podstakli mlade da stvaraju, da budu kreativni, omogućili da se njihov glas čuje. To se održalo i do danas i i dalje se u prostorijama Radija održavaju radionice za učenike i studente iz Bijelog Polja.

Kao novinar bavite se raznovrsnim pitanjima vezanim za savremen život, politiku i kulturu. Između ostalog Vaši se tekstovi mogu naći i u časopisu „Kultura polisa“, koji izlazi u Novom Sadu. Da biste pisali ove i slične tekstove, morate da se bavite istraživačkim novinarstvom, koje je sve manje zastupljeno ne samo kod nas, već i u svetu. Koliko je veliki izazov baviti se istraživačkim novinarstvom i zašto se novinari sve ređe opredeljuju za ovaj vid novinarstva?

Novinarstvo me privlačilo još od kada sam kao osnovac osjetio miris papira u Bjelopoljskim novinama, gdje je moja majka bila glavni i odgovorni urednik. To je svijet koji me je privukao dok sam posmatrao kako se slažu tekstovi i fotografije, kako od jednog događaja nastane članak. Želio sam da budem novinar i kada sam se upisivao na Fakultet političkih nauka na prijemnom ispitu sam i pod A, i pod B, zaokružio novinarski smjer, iako sam mogao da odaberem neki drugi u slučaju da ne osvojim dovoljan broj bodova…

Radio sam i zabavne, humorističke emisije, informativne programe, kontakt programe, sportske prenose, emisije sa jednim ili više sagovornika, pisao i objavljivao tekstove od vijesti i reportaža do komentara. Jedino je nastao problem kada sam postao direktor i to sve je svedeno na minimum. Tokom tih godina izvještavanja posebnu pažnju smo pridavali istraživanju. Nastojali smo da ukažemo na to da se bez obzira na veličinu grada može pronaći tema koja je važna za građane.

Tako smo i pokrenuli cijeli projekat istraživačkog novinarstva pod nazivom „Novinari bez granica“. U partnerstvu sa Univerzitetom Džemal Bijedić iz Mostara i mnogim medijima iz Hercegovine i Crne Gore, uz podršku Evropske unije kroz program IPA, realizovali smo mnoge istraživačke emisije. Tada smo uz podršku univerzitetskih profesora iz Beograda i Mostara, urednika iz RTS-a i Politike, lokalne novinare obučili za istraživački pristup temama. Iz svega toga nastala je i međunarodna naučno-stručna konferencija „Mediji i PR“, koju smo održavali u Bijelom Polju.

Kao predsednik Upravnog odbora Unije lokalnih javnih emitera Crne Gore (od 2010. godine) organizovali ste Međunarodno naučno-stručnu konferenciju „Mediji i PR“ u Bijelom Polju nekoliko godina za redom (2014-2017), na kojima su prisustvovali novinari iz gotovo svih zemalja Evrope i Zapadnog Balkana. Koliko su bile uspešne Konferencije i šta su novoga donele?

U saradnji sa rukovodstvom ULES CG, partnerskim udruženjima iz svih država okruženja, ali i medijskim kućama i univerzitetima, uspjeli smo da organizujemo četiri konferencije sa četiri teme. U pitanju je bio događaj koji smo pripremali tokom cijele godine i uz podršku resornih ministarstava kulture, nauke, prosvjete i medija, Univerziteta Crne Gore i Agencije za elektronske medije dobili smo međunarodni skup. U pitanju je bila konferencija koja je iz dva pristupa naučnog i stručnog razmatrala teme poput krize novinarstva, novih medija, pitanja odnosa sa javnošću i značaja javnih servisa. Tada smo okupljali u Crnoj Gori urednike i direktore svih javnih medijskih servisa iz država regiona, zatim profesore sa svih fakulteta na kojima se izučavaju mediji i novinarstvo, ali i nekih od najznačajnijih svjetskih naučnika iz ove oblasti.

Imali smo učesnike ne samo iz Evrope, već i iz SAD, Kine, Indije, Kanade, Brazila. Objavljivali smo naučne radove u međunarodnom časopisu, pri čemu je kompletne poslove oko organizacije sprovodila Andrijana Rabrenović, kao tadašnja glavna i odgovorna urednica Radija Bijelo Polje. Zahvaljujući njenim kontaktima u naučnoj zajednici i mnogim časopisima u kojima je i danas urednik u inostranstvu, možemo reći da smo imali uspješne konferencije. Ne samo u smislu nivoa organizacije kada je po tri dana učestvovalo više od 60 učesnika, iz 18 država, već smo uspjeli da za te četiri godine ukažemo na važnost i značaj javnih medijskih servisa ne samo u Crnoj Gori, već i šire. To je osnovna korist koja je proistekla iz svega, jer je neophodno postojanje medija koje će jedino građani, a ne neki centri, kroz određene mehanizme kontrolisati i finansirati.

Pored toga što ste organizovali naučne konferencije o medijima, bili ste i njihov učesnik: Prag, Beč, Beograd, Dubrovnik, Sarajevo, Skoplje, da nabrojim tek neke… Šta je to što ste novo naučili na ovim konferencijama i šta je to što biste u svojoj zemlji, u svom gradu promenili?

Zanimalo me je da se usavršavam u ovoj oblasti i zbog toga sam nastojao da istražujem različite teme: od propagande i manipulacija, preko masovnih medija, novih medija, javnih servisa, do odnosa s javnošću. Na tim skupovima izlagao sam radove koji su kasnije objavljivani u mnogim časopisima. Uglavnom su u pitanju egzaktna istraživanja i to je nešto što je i dalje u mom naučnom fokusu. Međutim, kada su u pitanju takvi događaji prije svega se može naučiti kako funkcionišu različiti medijski sistemi.

Saznajemo sa kojim problemima se mediji suočavaju u drugim državama i na koji način rješavaju određena pitanja od uticaja na medije, do načina finansiranja ili sadržaja koji se najčešće objavljuju. Kada uvidimo da srazmjerno društvenom uređenju ili stabilnosti neke države, funkcioniše i medijski sistem onda samo možemo da se zalažemo za takve standarde. Sve države imaju probleme i u medijima, međutim, što je društvo uređenije, bezbjednije, ekonomski i politički stabilnije, to su veće šanse da i mediji budu snažniji. To sam tokom godina nastojao da sa različitih pozicija primjenim u Crnoj Gori, kako kroz medijsku regulativu, tako kroz različite aktivnosti od kojih smo neke i pomenuli.

Godine 2015. kao predsednik Unije lokalnih javnih emitera Crne Gore i direktor Radija Bijelo Polje, potpisali ste Sporazum o saradnji sa generalnim direktorom Radija Republike Češke, Peterom Duhanom. Zašto je saradnja između dve zemlje toliko važna i dokle se sa saradnjom stiglo?

Ova saradnja je proistekla na našu inicijativu i veoma je bila značajna u tom trenutku. Prije svega značaj se ogledao u pomenutom ukazivanju na važnost postojanja lokalnih javnih servisa kojih je tada bilo 14 u Crnoj Gori. Tada su se mogle čuti ideje da nigdje ne postoji takav sistem, zbog čega smo nastojali da se ugledamo na reprezentativan primjer iz Evropske unije.

U tom trenutku, kada je njihova delegacija posjetila naše udruženje, Češki radio imao je budžet od skoro 100 miliona na godišnjem nivou, od pretplate koja je uvedena još 1926. godine. Pored toga imali su četiri nacionalna i 18 regionalnih programa. Svaki program imao je sjedište u drugom gradu, direktore, menadžment, uredništvo. Zbog toga smo ukazivali da je neophodan opstanak i postojanje regionalnih i lokalnih medija u Crnoj Gori, ali i u Srbiji, koji će da posluju nezavisno i na principima javnih medijskih servisa. Tu saradnju su u jednom dijelu zapostavili zbog unutrašnje reorganizacije.

Koliko je važno za medije da imaju nezavistan položaj?

Mediji, kao i bilo koji sistem, u zavisnosti su od drugih agenasa sa kojima su u dodiru. Tako je nemoguće da medijske kuće budu nezavisne od politike, ekonomije, države, osnivača, vlasnika. To se očitava kroz različite parametre i sprovodi kroz raznovrsne mehanizme. Sa druge strane, ako mediji podpadaju pod bilo koji uticaj onda se njihova osnovna uloga gubi. Iz tog razloga smo se zalagali da mediji budu zavisni od građana koji će ih osnivati, finansirati i kontrolisati. To je jedino moguće kroz sistem javnih medija. Pri čemu ne treba gubiti iz vida da se zakonske norme često ne primjenjuju, uloga osnivača i finansijera koje u ime građana sprovode države ili opštine – nekada zloupotrebljava, a finansiranje obično postane forma pritiska.

Koje su mogućnosti daljeg razvoja i unapređenja lokalnih javnih emitera?

Upravo u tom procesu jačanja položaja, daljeg osamostaljenja i nezavisne pozicije ogleda se dalji razvoj javnih emitera, bilo na lokalnom bilo na državnom nivou. Važno je napraviti poređenje u odnosu na komercijalne medije koji nemaju takva ograničenja kada su u pitanju programski sadržaji, zbog čega su građani izloženi različitim vrstama kvazi-rijaliti programa ili masovne kulture.

Brana treba da postoji i mislim da su to upravo javni mediji. Oni se dalje mogu unaprijediti tako što će da se umreže, da razmjenjuju sadržaje, da realizuju zajedničke projekte iz oblasti kulture i edukacije, da koriste sve platforme i od lokalnih radio stanica postanu multimediji. Za to su neophodne finansije, adekvatno obučeni kadrovi, tehnički uslovi. Čak su to, zapravo, zaključci istraživanja koja smo sprovodili na terenu.

Kako se program koji se emituje na javnim emiterima čini interesantni(ji)m svim generacijama?

To je zaista značajno pitanje na koje se ne može odgovoriti bez analiza, od kojih smo neke, kako sam pomenuo, sprovodili. Na jednoj strani su zakonske obaveze emitovanja sadržaja koji su namijenjeni djeci, mladima, manjinama, ranjivim grupama, zatim iz različitih oblasti od kulture do obrazovanja. Takvi sadržaji po prirodi mogu da budu manje slušani ili gledani u odnosu na sportske, filmske ili neke zabavno-rekreativne  programe.

Stoga treba poštovati propisane norme, i biti podjednako dostupan za sve strukture građana, ali istovremeno te sadržaje učiniti prijemčivima. Tako da se može pristupiti putem radio ili TV emisija, različitih podkast programa, zatim kratkih objava na društvenim mrežama. Pri čemu udio u gledanosti ili slušanosti nije prioritet, već kvalitet proizvedenih sadržaja. Tu treba naći balans za različite skupine društva kako bi postali i ostali interesantni.

Bavili ste se i drugim važnim temama: bili ste organizator projekta „Normalan život“ – posvećen osobama sa invaliditetom (2010); koordinator projekta „Romski Forum“ – posvećen romskoj populaciji (2011); inicirali ste pokretanje prve „Medijske biblioteke“ u Crnoj Gori (2013)… Recite mi nešto više o ovim projektima. Dokle se sa njima (naročito sa ovim poslednjim) stiglo?

U saradnji sa različitim organizacijama, institucijama i pojedincima, dolazili smo do različitih ideja u cilju unapređenja kvaliteta života. Na primjer, projekat koji smo posvetili osobama sa invaliditetom nastavili smo iz godine u godinu i možda najznačajnije što smo u tom periodu ukazali na potrebu i prava tih osoba i animirali zajednicu da se osmjeli i da se bavi tim pitanjima. Od tada su realizovani mnogi projekti nevladinih organizacija, kao i državni i opštinski.

Tako smo jednako pomogli i romskoj populaciji. Tada je formiran fudbalski klub sačinjen od igrača romske populacije, producirali smo pjesmu na romskom jeziku, sproveli niz akcija po školama i tako dalje, čak i dobili nagradu Ministarstva kulture u Dekadi Roma, da bi danas neke organizacije nastavile da unapređuju i te aktivnosti. Sa druge strane, Medijska biblioteka ostala je jedina u Crnoj Gori, iako smo mislili da će biti drugačija situacija. Međutim, uspjeli smo da je proširimo tako što smo osim biblioteke učvrstili i izdavaštvo i sad imamo pored stručne literature i naslove iz književnosti.

Bili ste koordinator ekološko edukativne manifestacije „Bijelo je Polje“ (2010); saradnik na projektu „Valorizacija eko proizvoda u prekograničnoj oblasti“ (2016); koordinator projekta „Eko zona“ (2018). Zašto je danas, više nego ikad, važno baviti se ekologijom i ekološkim pitanjima?

Kada se sve to pomene, zamisli se čovjek kako je to sve bilo moguće. Ipak, entuzijazam, želja za uređenjem sistema, društva i zajednice bila je jača od problema. Svakako da su ekološki problemi na listi prioritetnih, ne samo na lokalnom nivou.

Zbog toga smo na inicijativu našeg istaknutog društvenog radnika dr Rajka Stevovića, kasnije i predsjednika Savjeta našeg radija, pod geslom „Misli globalno, djeluj lokalno“, pokrenuli niz akcija u toj oblasti. Još tada smo u saradnji sa Vojislavom Kljajevićem, tadašnjim Glavnim komunalnim inspektorom, a sada predsjednikom Savjeta, prepoznali osnovne probleme.

Nizom konkretnih akcija pokrenuli smo zajednicu, farbanjem ograda na mostovima, uređenjem školskih dvorišta, pranjem magistrala, ulica, trgova, uklanjanjem deponija. Taj projekat smo od 2010. godine nastavili novim aktivnostima kroz radio serijale, manifestacije, prekograničnu saradnju, sve u cilju edukacije mladih, podizanja nivoa svijesti o očuvanju životne sredine. Što je kako vidimo i dalje, možda danas još očitije, fenomen na globalnom nivou.

Od 2020. godine pomoćnik ste direktora JU „Ratkovićeve večeri poezije“ u Bijelom Polju. Ratković je bio pisac, pesnik, filozof, jedan od inovatora u književnosti (kao autor prvog modernog romana u Crnoj Gori). Recite mi nešto više o samom Festivalu, gde se i kad održava, kome je namenjen, kakvi su Vam planovi?

Risto Ratković važna je istorijska ličnost za Crnu Goru. Pored toga što je bio književnik, bio je i diplomata, novinar, urednik, prevodilac. Njegova djela i danas su inspirativna za istraživanje. Za mene sve to ima poseban značaj zato što sam odrastao u kući koja se nalazila na manje od stotinu metara od rodne kuće Rista Ratkovića, koja je iz istog perioda. Pored toga, išao sam i u osnovnu školu koja nosi ime ovog velikana. Zbog toga mi je bilo posebno drago što sam postao dio kolektiva ove javne ustanove i što dosadašnjim iskustvom i kontaktima mogu na neki način da doprinesem.

Upravo ta književna manifestacija koja se održava u Bijelom Polju više od pola vijeka nastala je kao festival koji su u proteklom periodu organizovali Informativni centar i Bjelopoljske novine, koje sam već pominjao, a kasnije i Centar za kulturu. Međutim, 2012. godine Opština Bijelo Polje je u saradnji sa Ministarstvom kulture osnovala javnu ustanovu koja je preuzela organizaciju manifestacije, koja pored svega ostalog, ima i izdavačku i promotivnu djelatnost.

Kada je riječ o festivalu Ratkovićeve večeri poezije, važno je pomenuti da se održava svake godine u istom periodu, od 3. do 5. septembra. Počinje na dan rođenja ovog pisca. U pitanju je međunarodni festival poezije na kome učestvuju i pjesnici i prozaisti iz cijelog regiona, ali i država Evrope i svijeta. Svake godine dodjeljuje se nagrada za zbirku poezije objavljenu u prethodnoj godini za sve autore iz regiona, ali i nagrade za autore do 27 godina za najbolju neobjavljenu zbirku.

Dokle se stiglo sa objavljivanjem sabranih dela Rista Ratkovića (romana „Nevidbog“, drame „Zoraj“, njegovih pripovetki i poezije)?

Povodom 50. godina od održavanja manifestacije objavili smo odabrana djela Rista Ratkovića. U pitanju su roman „Nevidbog“, koji je priredio Sreten Perović, naš akademik i pjesnik, kao jedan od najboljih poznavalaca Ratkovićevog lika i djela. Zatim zbirka pjesama, u kojoj su sakupljene sve pjesme i objavljene po hronološkom redu. Tu knjigu je priredio naš pjesnik Pavle Goranović. Objavili smo i dramu „Zoraj“, koju je uredila Sonja Tomović, profesorica filozofije i književnica. U sklopu ovog kompleta smo objavili i knjigu „Priče“, koje sam odabrao i priredio ja.

Vaša zbirka kratkih priča „Atropa Beladona“ promovisana je u Kotoru (2021), u Zenici, Nišu, Beogradu i na Cetinju (2022). Videli smo koje Vas teme zanimaju kao novinara, koje su to teme koje Vas zanimaju kao pisca?

U pitanju je zbirka u kojoj su sakupljene neke od objavljenih priča u proteklih deset godina širom regiona. Ta knjiga je imala više promocija i zbog toga sam zahvalan organizatorima i publici u tim gradovima. Kada je riječ o temama za ovu su zbirku odabrane one teme koje se vezuju simbolično za sam naziv.

Naime, atropa kao boginja koja presjeca nit života, kod nas poznata kao suđaja, upućuje na to da sve što se dešava sudbinom je predodređeno. Takve su i priče koje govore o problemima pojedinca, ali i društva. Priče koje zalaze u intimu, kopaju po snovima, željama, strahovima, pri čemu se mješaju stvarni likovi iz sadašnjosti sa istorijskim ličnostima.

A posebna karakteristika je što je dominantan element naučne fantastike, gdje se prožimaju ljudska, duhovna strana sa nadljudskom ili transhumanom stranom. Postavljaju se pitanja kuda nas vodi napredak u nauci i da li će to biti pogubno po čovječanstvo ili ćemo imati koristi od stvaranja androida.

ako da se može reći da je zastupljen jedan postmodernistički pristup, sa psihološkim, sociološkim, filozofskim i prije svega egzistencijalnim temama, koje se simbolično ili otvoreno provlače kroz priče.

Iz štampe je nedavno izašla Vaša nova zbirka kratkih priča „Magnum Opus“. Recite mi nešto više o njoj…

U pitanju je još jedan zaokružen ciklus priča koje su ranije objavljene u regionalnim zbirkama i antologijama. U ovom slučaju riječ je o pričama koje su više bazirane na potrazi za besmrtnošću i beskonačnošću. Iako se te teme pominju u prvoj zbirci, sada je poseban akcenat stavljen na takve priče u kojima glavni likovi imaju i prethodne živote, ali se i sve realizuje kroz elemente epske fantastike i fantazije.

Zbirku čini 14 priča među kojima su neke o srednjevjekovnim vladarkama, o Teuti ili Njegošu, ali i Ratkoviću i njegovom susretu sa božanstvima. Zbirka propituje religiju u društvu, ali i vjeru kod pojedinca. Povezuje istoriju sa sadašnjim svijetom i, kako sam naslov kaže, postavlja pitanje da li postoji taj kamen mudrosti za kojim su tragali filozofi ili alhemičari. U pričama se pored istorijskih ličnosti pojavljuju natprirodna i mitološka bića, često se mješaju vino i krv, kamen i voda.

Prvi ste pisac iz Crne Gore kojem je 2021. godine Evropsko udruženje naučne fantastike (ESFS) na Evropskoj konvenciji Eurocon dodelilo nagradu za nove autore Chrisalis Award. Šta ta nagrada za Vas predstavlja i kako ste se osećali kada ste saznali da ste je dobili?

To je bio neopisivi osjećaj u kome su se mješali nevjerica, radost, odgovornost, i to možda ne tim redom. U pitanju je nagrada koja se dodjeljuje nakon nominacija za nekoliko pisaca iz država cijele Evrope. Tako da je bila posebna čast biti samo među nominovanima, a ne tek među odabranima. Naziv nagrade Krisalis, ili čaura, predstavlja jednu od faza razvoja leptira. U toj metamorfozi ESFS prepoznaje pisce kojima daje podsticaj. I nakon toliko objavljenih priča, nagrada znači upravo to – podsticaj za dalje stvaralaštvo.

Pre toga ste, na poziv predstavnika organizacionog odbora Evropskog udruženja naučne fantastike (ESFS) učestvovali na 40. Euroconu koji je održan u francuskom gradu Amjen 2018. godine. Predstavili ste „Refesticon“, međunarodne kulturne manifestacije koje se održavaju u Crnoj Gori i postali član Skupštine ESFS-a. Kako se nastavila dalja saradnja?

Nekoliko godina ranije postali smo punopravni članovi ovog evropskog udruženja zahvaljujući našim partnerima iz Zagreba, koji su bili u rukovodstvu. Nakon toga dobijali smo pozive, ali su se prvi put stekli uslovi da se pojavimo u Francuskoj, u gradu u kome je živio i stvarao Žil Vern.

Upravo ta simbolika bila je presudna da ja kao predstavnik REFESTICON-a, budem jedan od učesnika, koji predstavljaju svoju državu i odlučuju o nagradama javnim glasanjem.

Od tada mi nominujemo naše prijedloge za nagrade u više kategorija, sarađujemo sa kolegama iz regiona, ali i Evrope. Međutim, zbog otežanih uslova u vremenu pandemije, naši predstavnici nijesu učestvovali na Eurokonima u posljednje vrijeme, iako su nas organizatori uvijek pozivali.

Učestvovali ste i na mnogim drugim književnim festivalima: Fjuđi (Italija), Zagreb, Pazin, Pula (Hrvatska), Celje (Slovenija), Beograd, Novi Sad, Niš, Užice, Loznica (Srbija), Zenica, Vitez (Bosna i Hercegovina)… Vaši utisci, nova saznanja…

Smatram da se bez saradnje ne može napredovati ni u jednoj oblasti. Tako smo stvorili mrežu festivala od Zenice, preko Pazina, kasnije Zagreba i Beograda, pa do Slavonskog Broda, Niša i Celja. Veoma je važno da razmjenjujemo ideje, dostignuća, saznajemo šta i kako naše kolege pišu. Bitno je da budemo jedni drugima podrška i da afirmišemo nove autore.

Svaki je od tih festivala specifičan, ima svoje draži koje ga izdvajaju, ali je uvijek najznačajnije to što se upoznaju druge kulture, gradovi, novi prijatelji. Što se razbijaju predrasude, saznaju problemi u drugim gradovima, ali i uvide neke pozitivne strane koje se kasnije mogu primjeniti u našim sredinama. To je ono što se nauči u neposrednom kontaktu, na koji način sve funkcioniše i kako može da bude bolje u zajedničkom interesu.

Organizator ste Regionalnog festivala fantastične književnosti „Refesticon“, koji traje već jedanaestu godinu… Kako ste došli na ideju da organizujete „Refesticon“ i sa kojim ciljem?

Ideja o pokretanju književnog festivala kratke forme postojala je znatno ranije. Međutim, u saradnji sa kolegama iz pomenutih gradova, došli smo do dogovora da to bude festival fantastične književnosti, po ugledu na već postojeće u Pazinu i Zenici, i da bude mjesto okupljanja svih srodnih festivala i konvencija. U tom inicijativnom odboru bili su pisci i organizatori iz Bosne i Hercegovine Adnadin Jašarević i Anto Zirdum, zatim iz Hrvatske Mirko Grdinić i Davor Šišović i iz Srbije Tihomir Jovanović i Svetislav Filipović.

Cilj je bio, i ostao, da uspostavimo saradnju među stvaraocima, organizacijama i institucijama u regionu, da afirmišemo nove pisce, da predstavimo već etablirane, da podstaknemo mlade da se bave umjetnošću, književnošću i fantastikom. Željeli smo da ponovo ujedinimo region, ponovo potražimo zajedničke teme i o njima pišemo, da ponovo budemo prepoznati, svi sa Balkana, a posebno iz bivše Jugoslavije, na međunarodnoj sceni. O tome govore i objavljene knjige, pokrenuti novi festivali, edicije, novi autori, interesovanje publike. Tako da su mnogobrojni parametri na osnovu kojih možemo zaključiti da smo uspjeli.

Teško je u nekoliko rečenica sumirati tolike godine rada, ali – koji su najznačajniji pisci iz regiona bili gosti Festivala, koje je nove pisce Festival izrodio, koje su se sve saradnje zahvaljujući Festivalu ostvarile…

Veoma je veliki broj učesnika za proteklih deset godina boravio u Bijelom Polju ako imamo u vidu da je svake godine učestvovalo i do 50 pisaca, organizatora, profesora, umjetnika… Bez namjere da odvajam bilo koga po imenima, jer neko može biti i zaboravljen, mogu da pomenem samo neke od dobitnika Zlatnog zmaja, prije svega Zorana Živkovića, koji je naša podrška od prvog dana i više puta je bio naš gost, zatim Filipa Davida, Slobodana Vukanovića, Franćeska Versa, Adriana Čajkovskog, Gorana Skrobonju, Branislava Jankovića i druge. Naime, kako bi se kao organizatori na neki način odužili književnicima koji stvaraju u oblasti fantastike ustanovili smo međunarodno i regionalno priznanje za doprinos razvoju fantastične književnosti „Zlatni zmaj“.

Kada je riječ o novim piscima, uvijek pominjem da smo na početku imali svije tri priče iz Crne Gore, a danas imamo više autorskih izdanja i antologiju „Savremena crnogorska fantastika“ sa 28 autora… Pored pisaca koji su već bili prepoznati na ovom polju, kojima smo se kasnije pridružili, a koje smo iznova objavili i podržali, poput Slobodana Vukanovića, Miraša Martinovića i Blage Žurić, dobili smo novu plejadu autora. Među njima su od ranijih pisaca Šeki Musić, Slobodan Zoran Obradović, Marijan Mašo Miljić i Dragan Popadić, koji su se opredjelili i za fantastiku. Dok su kasnije iznikli i Aleksandar Obradović, Marko Vujović, Svetlana Čabarkapa i drugi koji su objavili autorske knjige i priče u regionu.

Prošle je godine (2022), „Refesticon“ desetu godinu za redom okupio poznate pisce iz oblasti (naučne)fantastike iz bivših YU zemalja u Bijelom Polju. Predstavljena je zbirka kratkih priča „Putnik“, dodeljene su nagrade, održane promocije…

Uz podršku naših partnera i pokrovitelja uspjeli smo da u četiri dana organizujemo oko 30 programa. Imali smo promocije svih festivala u regionu, novih zbirki koje su objavljene u proteklom periodu i autorskih izdanja. Tema je bila putovanje kroz vrijeme i prostor, ali smo imali i različite književne izraze. Posebno je bilo značajno što smo imali veliki broj književnica u ovom izdanju, među kojima je osim Vas bila i Jasmina Malešević iz Beograda. Osim toga, imali smo naučna i stručna izlaganja i dodijelili smo nagrade „Zlatni zmaj“ Vanji Kranjčević, organizatorici SFeraKona iz Zagreba i Branislavu Jankoviću, piscu iz Niša. Pored toga smo za najbolje priče učenika osnovnih škola dodjelili i nagrade „Zmajevo jaje“.

Malo se govori o tome da ste Vi uradili korice za zbirku „Putnik“. Šta je poslužilo kao inspiracija za ovu naslovnicu?

Svake godine koricu je radio neko od akademskih slikara iz Bijelog Polja od Džeka Hodžića, Abaza Dizdarevića, Milutina Obradovića, Seada Kajabegovića, Luke Joksimovića i drugih. Međutim, uvijek sam u saradnji sa našim grafičkim dizajnerom Merkom Tvrdišićem, nastojao da finalizujem tu naslovnu stranu, kao i vizuelni identitet godišnjeg izdanja festivala. Tako sam sa Vladimirom Jelićem kreirao koricu za zbirku Virus 21, a nakon toga smo iskoristili jedan nadrealni portret koji sam stvorio za tog vremenskog putnika. Inspiracija je bio upravo jedan od likova iz moje priče.

Otkrijte nam još neke svoje likovne radove…

Moji likovni radovi su zapravo digitalni, jer nastaju na ekranu u digitalnom formatu. Pored pomenutih, koristili smo ih za različite aktivnosti, ali jedan od novijih se našao i na korici zbirke priča „Prst sudbine“, Šekija Musića, koju sam uredio.

Međutim, kada je u pitanju vizuelna umjetnost, tu je moja preokupacija fotografija. Imam hiljade fotografija sačuvanih koje su nastajale u različitim sredinama, pomoću profesionalnih fotoaparata ili mobilnih telefona. Tako smo za potrebe projekata imali i dvije foto izložbe, jedna je bila posvećena drevnoj Duklji, a druga stećcima sa lokaliteta Radimlja.

Smeši li nam se uskoro i izložba Vaših slika?

Ako neko od likovnih umjetnika prepozna kvalitet u tim fotografijama ili digitalnim slikama biće mi drago da budu predstavljene široj javnosti.

Slikarstvo je samo jedno od Vaših polja interesovanja. Ima ih, naravno, još…

Poezija je u početku bila način mog izražavanja. Prvo sam pisao pjesme za ulični bend koji smo imali još od osnovne škole, a nakon toga je to postala i ljubavna poezija. Kasnije se pojavljuju različite teme koje se mogu pronaći i u pričama.

Učestvovali ste 2017. godine na Regionalnoj književnoj konferenciji „Book Talk“ u Novom Sadu. Koje su teme bile zastupljene i koji je Vaš najsnažniji utisak sa Konferencije?

Važno je bilo što su se na poziv našeg prijatelja Dragoljuba Igrošanca iz Beograda, okupili organizatori festivala na jednom mjestu i na tako velikoj manifestaciji. Pored toga što smo govorili o fantastici u književnosti, govorili smo i o pojedinim temama koje dominiraju u ovoj oblasti poput epske fantastike, među kojima je upravo naša Tamara Lujak, ali i o vampirima, natprirodnim bićima, onome što povezuje naše države…

U prostorijama Centra za obrazovanje i kulturu Božidarac, Udruženje „Fanovi naučne fantastike SCI&FI” organizovalo je, drugu po redu, jednodnevnu konvenciju ljubitelja (naučne)fantastike „SFTERRACON“, na kojoj su po prvi put učestvovali predstavnici regionalnih udruženja iz svih bivših YU zemalja, i nekoliko istaknutih predavača. Koji su Vaši utisci sa Konvencije?

Bilo je veliko zadovoljstvo što smo, kao partneri, bili učesnici ove konvencije koju realizuju naši prijatelji iz Beograda, Jovanović i Filipović. Veoma je bio značajan panel koji ste tada vodili kao izuzetan poznavalac prilika u regionu, književne fantastike i književnosti uopšte. To je jedan od najznačajnijih utisaka, jer smo i tada pokrenuli neka važna pitanja, na mnoga u međuvremenu odgovorili i nadam se da ćemo u narednom periodu svi zajedno dodatno napredovati.

Toliko priče o fantastici, a ne postavih možda i najvažnije pitanje od svih: šta za Vas predstavlja fantastika?

Obično se i savjetuje novinarima najteže pitanje čuvajte za kraj. Koliko god da izgleda jednostavno zapravo je složeno pitanje i ne može se dati površan odgovor. Fantastika se može posmatrati kao suprotnost od onoga što je realnost. Ako se vodimo tim dualizmima, toplo hladno, dobro zlo, ljubav mržnja, onda je fantastika ovo prvo u svakom slučaju. Fantastika me privlači u različitim formama, vidovima umjetnosti. Volim fantastiku i na filmu i u književnosti. Bez obzira koji podžanr je u pitanju, da li je epska, naučna, horor, stim pank, ili bilo koja druga vrsta. Jedino sam uvijek izbjegavao horor filmove, a onda se zatekao da pišem takve priče.

I, napokon, čak dva pitanja za kraj: šta savetujete mladim novinarima, a šta mladim piscima?

Mladima, a posebno novinarima i piscima, savjetujem da čitaju. Danas je to moguće u različitim formama. Mogu da čitaju knjige, sa ekrana ili da slušaju književna djela. Kod toga je važno da se trude da bude kvalitetno štivo i da vježbaju rukopis. Važno je da se pročitaju i napišu hiljade stranica, da bi se moglo objaviti neko kvalitetnije djelo. U svemu tome se primjećuje da je neophodna doslednost, požrtvovanost, ali i entuzijazam, vjera u sebe i ljubav prema onome što se radi.

Razgovor vodila

Tamara Lujak

Zašto: Haiku: Simin

Osovina haikua je decentrirana, pa može da se sretne čas u avangardi,

čas na marginama književnog stvaralaštva.

Nebojša Simin