Misli za svaki dan: Emerson

10526077_10153186957763908_6647937965588267209_n

Svi se skoro ljudi moraju spustiti na niži nivo, kad hoće da opšte sa bližnjima.

Sadašnje je društvo neprestano razočaravajuće, pa čak i društvo vrlih i obdarenih ljudi.

Sramežljivost i povučenost su tvrda ljuska koja štiti nežnu organizaciju od prerane zrelosti.

Ljubav, suština božija, ne postoji za površnog, nego za sasvim vrednog čoveka.

Istinito i pravo prijateljstvo, ne lomi se kao stakleno okno i ledenica, nego je najtvrđa stvar, koja se može zamisliti.

R. V. Emerson

Objavljeno pod Književnost, Misli za svaki dan | Ostavite komentar

F haiku: Ćatić

getattachment-aspx

Tuguje breza:

vetar joj pomrsio

svilene kose.

 

Dragana Ćatić

Objavljeno pod Haiku, Književnost, Poezija | Ostavite komentar

Kako (ne)pisati: Uzvičnici: Leonard

10497183-exclamation-mark-Stock-Vector-rainbow-exclamation-designs

 

Držite uzvičnike pod kontrolom. Maksimalno dva do tri…

Elmor Leonard

Objavljeno pod Kako (ne)pisati, Književnost | Ostavite komentar

Zrnce mudrosti: Čitanje: Murakami

988368_524969654236857_1549141108_n

 

 

Ako samo čitaš knjige koje svi drugi čitaju, možeš misliti samo ono što svi drugi misle.

Haruki Murakami

Objavljeno pod Književnost, Zrnce mudrosti | Ostavite komentar

Misli za svaki dan: Prust

10518017_876622309032254_1655051471806481825_n

Živi su samo pokojnici koji još nisu preuzeli tu funkciju.

Govorimo zbog drugih, ali ćutimo za sebe.

Sva naša unutrašnja dobra, sve naše prošle radosti, sve naše boli, večito su u našem posedu.

U okrilju normalnog života nehaj guši želju.

Nije nam potrebna kataklizma da bismo danas voleli život.

Marsel Prust

Objavljeno pod Književnost, Misli za svaki dan | Ostavite komentar

Mario Lovreković: JEDANAESTA

Johanna_S_1Rekli su mi da moram otići, nisam plaćao smještaj dva mjeseca unaprijed, kako smo prvobitno dogovorili, i istjerali su me van kao vjevericu iz duplje drveta bez obzira na to što se zimske zalihe nalaze upravo unutar stabla. Nisu bili vješti u komunikaciji, a s obzirom na moj, u srži, utrti pacifizam, odabrao sam jednostavniji put: kimanje kao posljednji pozdrav, a potom i srednji prst kao izbor izražavanja bez nasilja. Unatoč neprimjerenosti u izboru.

Možda bi i drugačije završilo, nabavio bih, planirao sam, sredstva potrebna za plaćanje unaprijed, ali naglo mi se ukazala prilika iznimno boljih uvjeta. Plaćanje stanarine mjesec za mjesec, san za podstanare mojih gabarita. Stara zgrada nedaleko od prvobitne, smireno napuštena, ali urednijih instalacija i bolje ponude glede toplinske energije. Odlučio sam prihvatiti poziv te stare zgrade.

Najmodavci, žena u ranim četrdesetima i muškarac u kasnim pedesetima, nisu odavali oduševljenje što im upravo ja osobno ulazim u stan, jer imao sam, a i danas imam, kosu koja prekriva debelo meso, a ujedno i kozju bradicu barem sedamnaest centimetara dugu. Ipak, platio sam za mjesec unaprijed, što je bilo dovoljno za zanemarivanje moje vanjštine. Dobio sam ključeve i smještaj je bio samo i isključivo moj. Takvoga, mojega, ubrzo sam i vrlo dobro uredio – pomaknuo sam nekoliko komada starog namještaja po svome i sve je najednom zasjalo poput, nekoć, svježe isklesanog bedra Silvije Kristel.

 

Stan je bio omanji na prvi pogled, dvosoban, ukupno oko četrdeset i pet kvadrata, rekli su mi. Dovoljno za mene, znao sam, ali ne i odmah prvim uvidom razumio. Lažem, zapravo, shvatio sam sve onda kada sam otišao u kupaonicu. Nisam to odmah učinio, naravno, već negdje predvečer. Tuširanje nakon nagle potjere s mjesta na mjesto činilo se kao razuman potez. Skinuo sam svu odjeću sa sebe, hodao gol po stanu, što mi je bila navika, uživao u cigareti i pivu, polagano koračao prema kupaonici, ušao u nju, a ona je bila i više nego ogromna. Pola jebenog stana!!, pomislio sam.

A tako je i bilo, bez puno promišljanja, pretjerano veliki prostor za obavljanje nužde i higijene, definitivno. Prostorija je imala ogromnu kadu u obliku lopoča, tuš kabinu ogrnutu staklenim zmajevim krilima, kameni đakuzi ukrašen utisnutim katanama, bide za minimalno troje, dvije WC školjke na koje nisam znao kako sjesti, umivaonik od metra i pol širine s čudnovatim dodacima za ispiranje usne šupljine – carstvo ničega za divljenje svakoga! Previše za jednu kupaonicu, definitivno.

 

Dva dana nakon useljenja susreo sam najmodavca, već spomenutog sredovječnog gospodina u prilično dobrome stanju. Na moje čuđenje on je zastao, te započeo razgovor sa mnom. Upitao je kako se osjećam u stanu, da li sam zadovoljan veličinom prostora i slične stvari. Bio sam zadovoljan, naposljetku, stoga sam kanio prekinuti razgovor, jer nije bilo smisla dijeliti mišljenja o temi tog karaktera. On je moju nakanu jasno pročitao, ujedno me i spriječio u njoj vrlo brzim i jednostavnim pitanjem: „A, vidjeli ste sve, dakle?“

Čovjeka nisam razumio apsolutno ništa, čak sam pomislio kako je pomalo umoran, međutim on to nikako nije bio, te je, razumjevši moje nesnalaženje u komunikaciji rekao: „Kada se idućeg puta krenete oprati, umiriti tijelo, provjerite drugi red pločica, lijevo od slavine i točno iznad spoja zmajevih krila. Kada se uskoro susretnemo – reći ćete mi kako su!“

I otišao je. Kao magla pred suncem. A ja sam otišao provjeriti te jebene pločice.

 

Bez odjeće, pod normalno, motao sam se oko tuš kabine ne bih li ugledao nešto sumnjivo. Očito nisam dobro razumio riječi starog vlasnika, jer sve je bilo na svome mjestu kao i prethodnih nekoliko dana. Smjestio sam se u kabinu, ponio piće, pustio glazbu, i čekao. Promatrao sam taj drugi red pločica, međutim ništa se nije događalo. Voda je tekla iz dijela s crvenom točkom iznad slavine, para se stvarala, sve gušća i gušća, kada najednom drugi red pločica pred mojim očima oda nekakvu tanku šupljinu među spojevima, fugama. Zaustavio sam protok vode, ispružio prste, dotaknuo jednu od pločica, a ta je, kao mahom, ispala negdje na pod kabine i bez zvuka se položila na unaprijed zacrtano tlo. Promatrao sam mjesto gdje se prvobitno nalazila, isprva nisam vidio niti jarca, kada odjednom nekakva rupica u zidu. Prstom sam je ispitivao, širio je, a potom lijevo oko prislonio točno uz nju.

Desetak golih djevojaka pronašlo se ispred mene, sve su bile u ljubavi, divlje i nesputane, sve su se međusobno dodirivale, jedna drugoj ljubile intimna mjesta, nježno doticale grudi, bradavice visoke i krute kao stupovi srama; erotika je zavladala mojim vidokrugom kao savjest pred samoubilačkim činom smrtnika koji zna zašto upravo to čini samome sebi.

One nisu bile svjesne moje prisutnosti, nisu se osvrtale, samo su jasno i glasno uzdisale, ljubile se i pružale si uzastopne vrhunce koji su im, činilo se, bili i prejaki za podnijeti. Pokušavao sam se suzdržati i ne posegnuti za svojim spolovilom, međutim nisam mogao odoljeti. Dodirivao sam se bez stida, osjećao sam kako to jednostavno moram činiti i kako je taj čin jedini koji je ispravan u tome trenutku. Promatrao sam ih, razmišljao sam o stanodavcu i njegovom pitanju, pa se ujedno i izgubio u svemu, jer mislim da je moje samozadovoljstvo dosegnulo vrhunac i po nekoliko puta u vremenu krštenom kao minutom sna.

Stajao sam u već osušenoj kabini za pranje, nešto mi je migoljilo pod nožnim prstima, razumijevao sam tvorevinu, svoje sjeme, ali ne samo zbog samoga sjemena, već i radi prostora koji je odjednom postao prigušen i malen, ponovno sam otvorio protok vode koji se slio s vrha zmajskih krila, tople suze slijevale su se po tijelu poganoga, možda ipak s krila anđeoskih, ne zmajevih. Osjećao sam krivnju, zbog toga što i dalje promatram savršene pokrete proizašle iz tjelesne ljubavi, pa gledajući pomislio kako nisam primijetio da u stanu pored mojega živi toliko djevojaka. Odnosno, da živi i jedna djevojka, a da joj druge dolaze kao gošće. Nešto me u tim mislima pomaknulo u stranu, te sam se udaljio od drugog reda pločica. Napustio sam kupaonicu i uputio se van na hodnik. Gol, očito, izašao sam. Pogled mi je osvojio desnu stranu, onu koja je bila nasuprot mjestu kojega sam tražio. Ta je strana imala nekoliko vrata, stanova, u svome nizu. Pogledao sam u lijevo – samo zid. Točnije pronašao sam kraj same zgrade. Dakle, tamo nitko nije mogao boraviti, biti.

A djevojke?, pitao sam se. One su se trebale nalaziti upravo s te strane. One su morale biti tamo negdje s lijeva! I tu sam se konačno izgubio. Vratio sam se u stan, prošao kratki hodnik i odlučno krenuo natrag u kupaonicu. Ušao sam, i…

 

Sve su bile unutra. Svaka na svome mjestu, kao ratnice, nisu se dodirivale niti jedna drugoj smetale u nakani. To moram naglasiti, jer nakane je itekako bilo! Promatrale su me, jasno, bez treptaja, savršene. Htio sam im znati broj i doznati tko su i zašto jesu, stoga sam ih prvo prebrojao. Bilo ih je točno jedanaest. Jedna od njih bila je isturenija prema naprijed, stoga mi je kroz um prošla misao kako je ona glavna među njima. Čekao sam da mi se obrati, pa ako ne i ona sama – da to učini bilo koja od njih, jer tako šutljive djelovale su prilično sablasno. A, onda, posljednja u nizu, ona najljepša na prvi pogled, ona koju nisam niti promotrio dovoljno dobro, baš ona krene prema meni i kaže: „Ne budi sebičan. Pogledaj nas ponekad.“

I sve netom nestadoše! Fatamorgana!!, pomislih.

Kako, gdje, zašto – što zapravo jest ta rupa u pločicama?, upitah se.

Korak je bio dovoljan, zmajeva krila iznad mene, pogled kroz rupu u zidu, i sve su opet bile na prvobitnom mjestu zločina. Scenarij kao napisan unaprijed, jezici posvuda, uzdasi, prsti koji se lome u zraku, a opet bivaju cijeli, pregršt kose koja pada po čistim i golim tijelima svake od njih, uzdasi, uzdasi i uzdasi…

Svršio sam još barem pet puta gledajući ih iznova, kao da me nagla čast obuzela, jer nisam pojmio ljepši doživljaj do tada, nisam niti mogao.

Nekako sebično, ali oči su mi slijedile isključivo onu, meni najljepšu, djevojku koja mi se jedina verbalno obratila. Kretala se jednostavnije od drugih, i očito je više obilazila sve njih uvjeravajući se u njihov užitak, ujedno zanemarujući svoj vlastiti. Činilo se kao da ona kontrolira da li svaka od njih dovoljno čini kako bi zadovoljila onu pored sebe, odnosno da li su sve nakon vlastitog vrhunca nesebično krenule zadovoljiti one koje vrhunac nisu doživjele. Njezina predanost kontroli izazvala je pobunu u meni. Kao najljepša, zapažena kao takva, zaslužila je užitak jednak mome, jer doista jesam uživao, stoga sam na trenutak pomislio kako bi svoju radoznalost o situaciji rado utažio upravo u raspravi s njom.

Pomislio sam i kako bih rado slomio ta savršena zmajeva krila iznad sebe, pomislio sam i kako bih se odrekao piva i cigareta, nagog hodanja po stanu, neprestanog nasilja nad posuđem u kuhinji u trenucima kada ne znam kako nešto skuhati, očevog prezimena čak, utisnute glazbe brutalnog izričaja, svega što je iole prisutno u mojoj stvarnosti – samo za jedinstveni savršeni zagrljaj njenog bića.

 

Misleći, zapostavio sam istinitost, voda je najednom potekla iz svih slavina u kupaonici, čuo sam je, ali nisam dovoljno dobro registrirao. Zmajeva krila više nisu bila prisutna, vidio sam kako nestaju iznad mene, međutim nisam prihvaćao da je to stvarnost događaja. Sve se mijenjalo, obrisi u prostoriji i vodena para nisu bili materija koja je opstala, novo sjeme pod nožnim prstima više nije bilo prisutno, nešto se zbivalo unatoč mome, tada općem, nesnalaženju. Nemir je zavladao prostorom, ogrnuo me strahom od prisutne sablazni, jer u trenutku nepažnje pronašao sam se na čistini, nepreglednoj travnatoj površini, a pored mene je stajala upravo ona, najljepša od svih. Nitko u blizini, samo dva naga tijela i, očito, jako puno obostrane seksualne napetosti.

Oči u oči, od početka, do kraja, nije bilo uzmaka, nije bilo ničega što je poznato svijetu! Krenuo sam prema njoj, drhtao, prisjetio se gdje je netom, tijelom, bila, gdje sam ugledao to savršeno usklađeno lice, i imao sam pregršt pitanja, ali ona tada nisu bila važna. Poljubila je moje usne, kao da me iznebuha doista i voli, a onda se spustila na koljena, ne mareći što nisam dovoljno spreman na to. Samo dah, koji je uputila, bio je dovoljan da se priča pokrene. Htio sam joj predložiti uzajamni užitak, moguću podjelu, ali bio sam presječen njenim pogledom i toplim usnama koje su najednom činile čuda. Sjeme, još sjemena, pa najednom obrat. Moj red se pronašao kada je ona dopustila da se pronađe, a potom je pala pod moje tijelo i dopustila da joj dokažem kako i ona može uživati, mora to činiti. Nisam bio strogi partner, nisam joj naudio, odnosno priuštio bol, ali bio sam snažan u nakani, ušao sam u nju poput mrtvaca u sirovi lijes – tupo, ali žestoko. Ulazio sam i izlazio, slamao nutrinu njezinog tkiva, unutarnjeg carstva mekoće, uživao sam, čitao svaku riječ koju je izgovarala, otvarala je usta, vapila za krajem, ili nastavkom, a šutjela je zapravo.

Zagrljeni, naposljetku, znojni i topli, rekao bih i zaljubljeni jedno u drugo, gledali smo se u oči, nekako sam zadovoljan imitirao uzdahe koje mi je pružala, na tren zažmirio, sanjao, polako se vraćao k’ svijesti, ponovno pogledao kroz rešetke života – ležao sam usamljen na podu svoje prostrane unajmljene kupaonice. Izmoren i umno svladan zaspao sam na mozaiku ispod sebe…

 

Glasni povici, udarci po vratima kupaonice, zazivanje mog imena, netko je imao prijeku potrebu doći do mene. Razbuđivao sam se nekoliko minuta slušajući zvukove koje sam, doduše, htio poslati u Pakao, pa pomalo, nježno, uspio i reagirati na njih. Mrmljao sam kako je sve u redu, kako ću otvoriti i kako sam za najam platio unaprijed, a zapravo nisam niti znao što to i kome to sve govorim. Probudila me sama crna magija, imalo je smisla, apsolutno sjeban u korijenu postojanja, prišao sam vratima kupaonice, te ih, snagom crva, u jednom potezu naglo otvorio. Uspravio sam bradu prema gore pokazujući obrambeni stav, ali tijelo mi je ostalo u položaju S peciva, stoga mi je zaželjeni stav vjerojatno na prvu propao u cijelosti. Amerikanizam WTF? prošao mi je kroz zamrznuti mozak, kada shvatih da je ispred mene nitko drugi do moj osobni najmodavac! Zabrinut, vidno, oznojen po čelu i prsima, potpuno nag i s bocom vodke u lijevoj ruci. Gledao sam ga kao djevica krv iz vagine, kao som udicu, razmišljao sam o boci u njegovoj ruci, i više se ne sjećam ničega…

 

Gledao sam svijet s velikih latica crvenog cvijeta, bilo ih je na stotine takvih, svaka latica prekrivala je drugu, a rosne kapi na njima činile su moje biće malenim. Svaku kap, koju sam dotaknuo, pretvorio sam u vodeno osvježenje vlastitog tijela. Jedan dodir izazvao bi eksploziju, a ona bi zvučala kao slap koji ranjava donji dio rijeke. Niti jedna kap nije bila gruba, odnosno dovoljno jaka da bi mi naudila, jednostavno sam uživao u osvježenju koje su mi pružale. Latice su bile krhke, nježne poput pamuka, zaljuljale bi se pri svakom padu rose. Kako su rosne kapljice padale, tako je i moje tijelo propadalo. Najednom, opet vrh cvijeta, gornje latice pod mojim stopalima, smiraj kao sablast, ipak netko se nenadano pronašao pored mene. Najmodavac i iza njega točno deset djevojaka! Sve su bile mazne i mile, drage i podatne i činilo se kako ih on smišljeno upućuje ravno prema meni. Govorio im je kako je došao trenutak i kako samo u tom trenutku mogu iskreno nastaviti sa svojim čarima.

Pomalo zatečen, povukao sam se unatrag, napravio sam nekoliko trapavih koraka po nježnim laticama, međutim, nešto je zaustavilo moje kretnje. Ogromni žuti tučak postao je moja prepreka. Pronašao sam se na sredini cvijeta. Gledao sam u smjeru najmodavca, očito je bio dobar u skrivanju, jer se najednom naprosto izgubio. Djevojke su se i dalje kretale prema meni, spremne za nešto što do tada nisam poznavao, a u toj činjenici me obasjao stari dobri sirovi strah. U nemoći da pobjegnem, upitao sam ih što žele od mene. Njihova šutnja nadglasala je sve oko sebe. Znao sam da neće izaći na dobro, jer je prva od njih počela poprimati drugi oblik! Tresla se poput jadnice koja boluje od epilepsije, činila je to nekoliko sekundi, a zatim su se na isti način počele kretati i sve ostale. Na trenutak sam zastao, a kada sam uvidio kakvu bih sudbinu mogao doživjeti počeo sam se penjati po glatkoj površini, možda spasonosnog, žutog tučka. Grabio sam i grabio, uposlio sam sve moguće mišiće, međutim samo je jedna latica ostala moje sigurno tlo dok su djevojke promijenjenih glava ubrzano koračale prema meni. Lica im više nisu bila lijepa, ona su postala lica biljke mesožderke!! Ogromne glave zašiljenih zubala s tijelima žena, golih žena, sustizale su moju nemoć provodeći smrt svuda pored sebe. Ona koja je bila najisturenija u kupaonici, prva je i sustigla moju sporost, otvorila je čeljust s tisuću zubi, i…

 

Ležao sam u kupaonici, na mozaičnoj podlozi, netko je bio pored mene i dodirivao mi kosu. Budeći se, začuo sam poznati glas, opet ne toliko blizak da bih mu vjerovao na slijepo. Skočio sam u čučanj, bolje nisam mogao, pa pored sebe pronašao najmodavca s bocom vodke u ruci. Nije bio nag, nije usmjeravao žene mesožderke prema meni, ali je bio on, stoga sam u čučnju odmakao nekoliko skokova. Još uvijek sam se tresao, bojao za život i nekako mu nisam bio pristran u povjerenju, znao sam da je nešto zadržao za sebe, da nešto taji od mene.

Nisam ga uspio ništa upitati, sam je izgovorio rješenje tajne: „Živio sam ovdje preko trideset godina. Na početku ih bilo preko dvije stotine. Kada sam ih otkrio činile su mi isto to što su i tebi sada. Često nisam bio priseban, nisam znao zašto bez odjeće ležim na podu, zašto mi se pričinjava da gubim dio sebe, i svašta nešto, a onda sam shvatio. One se kreću kroz dvije dimenzije. Jedini način njihovog oslobođenja od ovoga svijeta je da te obuzmu i da s njima vodiš ljubav. Zatim polagano nestaju jedna po jedna. Ostalo ih je jedanaest. Nisi uspio doći do kraja, a znajući da nećeš moći, došao sam ti pružiti pomoć, jer da si ostao u njihovom svijetu – nikada se više ne bi vratio u ovaj koji poznaješ. Ipak, ja sam previše star i ne mogu više protiv njih, ali ako ti možeš nastaviti, sada kada znaš istinu, puno bi mi pomogao. Za besplatnu stanarinu godinu dana, recimo?“

 

Naravno da nisam znao što reći, jer šok je nastupio, zapravo čuđenje, kakve su to žene s kojima treba voditi ljubav, jebati ih do srži, da bi na kraju nestale?! O čemu stari priča?? On je preko dvije stotine žena zadovoljio kako bi na kraju nestale? Što mu žena kaže na to? Ma o čemu on…?

 

„Samo malo, da se saberem, znači ovaj stan ima nekakva sranja u sebi i vi dopuštate ljudima da se usele i odjebu razum, jer vi lovite djevojke koje treba uništiti?“, upitah.

„Nije točno, vi ste prvi koji ste se uselili u stan nakon što smo ga supruga i ja napustili.“

„Da? Aha, znači supruga je otkrila da je varate s drugim ženama koje ne postoje?!?“

„Ne, ona je jedna od njih i ostale su je htjele ubiti, jer je pošla sa mnom.“

„I zato vi uništavate sve ostale?“

„Da, točno tako.“

„Gdje je ona jedanaesta, ona u koju sam se zagledao, koju osjećam u sebi i sada?!“

„A gdje želiš da ona bude?“

„Uz mene, ovdje.“

„Riješeno. Mogu je vratiti, nakon ostalih deset koje moraš uništiti…“

 

KRAJ

 

Objavljeno pod Književnost, Priče, Proza | Ostavite komentar

Kako (ne)pisati: Prolog: Leonard

Kerouacov-roman-Na-cesti-na-36-metara-dugackom-svitku_ca_large

Izbegavajte prolog: može biti naporan, posebno ako dolazi nakon uvoda nakon kojeg sledi uvodna riječ. Prolog u romanu je priča u pozadini te može bilo gde da stoji.

Elmor Leonard

Objavljeno pod Kako (ne)pisati, Književnost | Ostavite komentar

Zrnce mudrosti: Jezik: Ljiljana Stijaković Singh

Foto TL

Foto TL

 

 

Jezik živi kao i sve drugo.

Ljiljana Stijaković Singh

Objavljeno pod Književnost, Zrnce mudrosti | Ostavite komentar

Misli za svaki dan: Gavrilović, Prust

10509528_679269068826584_6647281699182156575_n

Ko zadaje udarce taj mora i da ih prima.

Zoran Gavrilović

Istinu ne možemo da primimo ni od koga, nego je jedino možemo sami stvarati.

Nauči da gledaš!

Postoje izvesne osobe, koje neka vrsta lenjosti ili ispraznosti sprečava da spontano urone u najdublja područja sopstvenog bića.

Lenji duh ne bi mogao ništa da izvuče iz čiste samoće pošto je nesposoban da sam protrese sopstvenu stvaralačku aktivnost.

Marsel Prust

Objavljeno pod Književnost, Misli za svaki dan | Ostavite komentar

F haiku: Nikolova Trendafilova

tumblr_m5o7mgvACL1r4z5hmo1_500

Hrizantema

Čezne za sunčevim zracima

I mojim dodirnom

 

Kalina Nikolova Trendafilova

 

Dejan Bogojević, Izmaglica svetlosti, antologija svetskog haikua, Valjevo, 2014.

Objavljeno pod Haiku, Književnost, Poezija | Ostavite komentar

Kako (ne)pisati: Marina Sešateli

164202_506557932714235_637621771_nNe mislite o stranama, ne mora svaka knjiga da ih ima petsto strana. Neke sa sto koje smo pročitali ostavile su duboke utiske. Dakle ne opterećujte se stranicama, već radnjom.
Saživite se sa knjigom, ali na pravi način. I kada je napišete, nikada nemojte odmah da je šaljete izdavaču ili agentu, već sačekajte da odleži, a onda predajte tek pošto je par puta pročitate.

Marina Sešateli

Objavljeno pod Kako (ne)pisati, Književnost | Ostavite komentar

Zrnce mudrosti: Čitanje: Šarl Luj d’Sekonda

1005125_525146847552471_1595253660_n

Ne znam nijedan problem koji sat vremena čitanja nije ublažio.

Šarl Luj d’Sekonda

 

Objavljeno pod Književnost, Zrnce mudrosti | Ostavite komentar

Misli za svaki dan: Safon

10475605_10152373513471749_6277939977831668445_n

Prvi korak kako bismo strastveno verovali jeste strah.

Strah je barut, a mržnja je fitilj.

Nema drame bez sukoba.

Poznato je da su muškarci izgubljena karika između gusara i svinje.

Svako izražava svoju privrženost na svoj način.

Karlos Ruis Safon

Objavljeno pod Književnost, Misli za svaki dan | Ostavite komentar

Mario Lovreković: Izbjeljivač

Ines Peračković

Ines Peračković

Ljepota tame iskazala se stvarajući legende, priče, pa i istine naposljetku. S vremenom je uspjela dokazati kako su vjerovanja o pobjedi svjetla ipak samo utopija čijom se definicijom pokušavaju poslužiti oni koji nisu niti vrijedni topline svjetlosti u koju vjeruju. Razmočeni, kao papir u mrvici vode, usamljenici na suncu, utopljenici u tami, pokušavaju dokazati kako upravo oni vode ovaj svijet, poznaju sva moralna pravila i kane sve žive jednom usmjeriti ka Sinu, onome za kojega vjeruju da poznaje patnju, onome kojemu možda i pripadamo, jer patio je svojim tijelom zbog sviju nas, grešnika, kažu.

Spomen na jedinke, koje nisu niti oživljene u toplini u koju pravomoćno vjeruju, otkriva mnoštvo, legla njih, zločeste, sebične, pune prljavih riječi i rečenica, lažne ispovjednike vlastitih grijeha, egoiste, pedofile, ubojice, silovatelje, opet i smrtnike. I tu se nalazimo na raskrižju, mjestu kao stvorenom za ugovor s Luciferom, i pitamo se – tko je zapravo Vražji sluga, a tko to iskreno nije? I tko o svemu u konačnici može suditi?! Azazel je, recimo, postao proklet, jer Bogu nije oprostio žrtvu svoje obitelji i suicidom se htio približiti bližnjima, ipak sagriješio je i Bog tu nije imao milosti. Osudio ga je na vječni boravak između dva svijeta, tako da više nikada ne vidi svoje koje je neizmjerno volio za života. Da li je Bog tu u procjeni pogriješio? Jest, svakako da jest, ali je ujedno drugima pokušao pružiti pomoć. Nastojao je spriječiti suicid kao radnju, odnosno zabraniti ga iz ljubavi prema čovjeku, svojoj tvorevini.

Azazel je iz osvete, kako legenda kaže, otišao na stranu Lucifera; opet, rečeno je, kako ga je On zapravo i prevario, a ne Bog za kojega se mislilo da jest. Kako god bilo, netko je izgubio obitelj zbog nečega što je prvenstveno sebi važno i uzvišeno, moguće da je jednako i sljedbenicima koje je jednostavno uputiti u bezdan ako je potrebno. Bog je očito izdresirao pregršt onih koje će poslušne imati kao sluge, borce u zemaljskom ništavilu, prije obećanog Raja.

I tko god misli da postoje jedinke koje su odmah spremne za stol Božji – griješi!

 

Smotra Božjih sluga odvijala se pred crkvom jednog od odabranih, svetih, pokojnih.

Treј je stajao i promatrao svjetinu iz neposredne blizine zbivanja. Nije se čudio njihovim običajima, jer je nekoć i sam bio dio njih, ali se čudio činjenici da su svi oni i dalje ostali pri istoj svijesti. Poznavao je svaku obitelj, osobu, živio je u malenom mjestu, samim time bio i obilježen kao nevjernik, kao netko koga se uvijek treba kloniti i na ulici ga ne pozdravljati, tako su roditelji govorili svojoj djeci, opet, stalno, i prešućivali ono bitno – zašto to govore?

Klasičan odgoj djece – čini što ti kažem, ne pitaj zašto. Treј je sve to razumijevao, samo je promatrao, nadzirao potomke grada i u mislima ljubio one, svoje, koji to više nisu bili.

Činio je to, odmetnuo se, poput spomenutog demona Azazela, jer je na jednak način patio, izgubio je svoje najmilije onako kako to niti jedan čovjek ne bi trebao. Nije znao zašto, što se točno dogodilo, kojim načinom, čime, jedino što je znao je da su tijela bila poredana ispred njegove kuće, na travnjaku kojega je redovito održavao, i da je svako tijelo u ustima imalo mrtvu zelenu žabu. Takve ih je sve zatekao, mrtve i ugušene. Nisu mu dopustili da se približi truplima, još nešto što je zamjerio svijetu, držali su ga kao životinju, lokalni predstavnici vlasti, bacili su ga na tlo i čizmama mu lice pritiskali u blato dok se umalo nije ugušio, a borio se koliko je mogao, znajući da su pred njim mrtva tijela njegove djece i njihove majke. Troje.

Odvukli su ga od njegovih, tukli ga da prizna grijehe, pokopali ih u zemlju bez njegove prisutnosti, pa ga nakon mjesec i nekoliko dana pustili kao da se ništa nije dogodilo. Ipak, za sve mještane upravo je on bio krivac, bez obzira na nemogućnost dokazivanja krivnje.

 

Trej ih je sve promatrao i u sebi se molio za njih, na svoj način. Uvijek. Samo što se molio nekome drugome, onome za kojega nije niti znao da uistinu postoji.

 

Prošlo je nekoliko tjedana od spomenute smotre, mještani su skrušeno živjeli u vjeri, gladeći si stražnjice međusobno, noseći jedni drugima slastice na pragove, ljubeći se na prvu, a ogovarajući se na drugu, zanemarujući nedavne događaje čudne smrti jedne obitelji. Sve je palo u zaborav, a Trej se više nije pokazivao u javnosti.

 

Vrijeme je bilo predivno, ljetni dani s produženim sunčevim zrakama, s mnoštvom na terasama, dan za danom, dnevne molitve posvuda, a onda najednom čudni zvuci iz daljine. Kreketanje žaba. Sve bliže i sve bliže, iz sata u sat. Gledajući u nebo mještani su zaključili kako kiše zasigurno neće biti, stoga su zanemarili zvukove žaba iz daljine. Opet, zvuci su bili sve bliži i bliži. Kre, kre, kre

Djeca su se igrala, majke tračale one druge koje nisu bile prisutne, očevi su ispijali pivo i međusobno se uvjeravali u nerealne političke stavove, dok je Trej bio u kući, sjedio i plakao. Žabe su se približavale, puno glasnije nego netom prije, a nebo ih je pratilo u svim njihovim bojama postojanosti, prelijevalo se kako su one same prilazile sve bliže mještanima.

Kre, kre, kre, blizu i još bliže, nečiji krici na početku prve ulice, potom druge ulice, pa treće…

Nebo je postalo potpuno zeleno, ubrzo i smeđe, pa prateći urlike – postalo je crveno.

Kre, kre, aargghhhh!!!!

 

Konačno, zavladala je tišina, mir je dozvao vjetar, a taj je odnio i onaj posljednji miris smrti.

 

Noć se povukla, pričekala, pa dovela jednu novu svjetlost za sobom, negdje drugdje, u jednom novom okruženju, u srži jednakom kao i onom ranije. Novi ljudi, nove obitelji sličnih navika, jednako sabrani u gluposti, mada opsežniji u krugu bivanja. Gradić koji nekako preživljava, skromno obogaćen s nekoliko dječjih igrališta, dvije škole, jednom gradskom ustanovom, nekakvim primitivnim centrom zbivanja – svakako jedno slatkasto mjesto bez poznatih tragedija. Savršeno mjesto za grijeh. Ili smijeh…

Ljudi su se kretali, odlazili na radne zadatke, pozdravljali se međusobno, kao i svakoga dana, jer svi su se međusobno poznavali, godinama – i nikada ih nitko nije prekinuo u toj svakodnevici.

Sve do dana kada je školska kuharica podignula poklopac kontejnera za smeće i u njemu ugledala truplo poznate joj djevojčice iz prvog razreda osnovne škole – sa žabom u ustima. Aahhh!!

Nedaleko od mjesta događaja, u istom vremenu, začuo se savršeno identičan krik: Aahhh!!

Pa odmah potom i na svim ulicama mjesta, u svim zgradama, kućama, tamo gdje god živih je bilo: Aaahhhhhhhh!!!!

Urlici su ubrzo sanirali sami sebe, međutim žablji kraci to nikako nisu činili. Pomicali su se, živi, iz ustiju mrtvih žitelja, pa se ubrzo odvojili i krenuli skakati prema nekom novom mjestu, isprva sakati, a ubrzo upotpunjeni nekim novim ljigavim tijelima.

 

Divlji pogledi životinja bez razuma, fokusi poput sjena između mesa, slamanje svakog živog bića na putu, gazište od mišjih trupala u polju i ribljih ljuski u rijeci, nije bilo prepreka za horde koje su hodile. Idući smrtnici nisu niti znali da im prilazi slom s ugovorom za kraj. Nisu bili spremni potpisati, nisu niti znali da moraju, a papir je bio tako čist, bijel i spreman za pečat tame. Oči su gledale u krvavim bojama, žablji treptaji teških vjeđa, lagani kao grijeh u samoći, dok nitko ne gleda šarenilo koje se prelama na nebu. Konačni kaos je nastupio upravo onda kada su svi živi pomislili kako konačno sanjaju. Kre, kre

 

Novo mjesto, novi dan, sve izgleda jednako mrtvo kao i u dva prethodna mjesta. Žabe se kreću, kreću, i kreću. Jedu žive, a site su, jedu mrtve, a gladne su. Kre, kre

Iduće mjesto jednako umire, iduće… mrtvo… iduće…

 

Trej je nekako bio svjestan svega, nije bio prisutan, ali je znao šta se događa. Kada se konačno razbudio više ništa nije bilo kao što je nekada bilo. Izašao je iz kuće, promatrao svoj grad kako mrtav uživa svoj vlastiti rekvijem, žalio je djecu, zatočenike grada, male koje nije mogao upozoriti. Sve ih je promatrao umrle, s kricima na usnama, s dijelovima žaba u ždrijelima.

Hodao je mjestom, brojao je poznate, hrabrio se, pokušavao je zanemariti razloge, a onda je naišao na potomka nekada dobrih prijatelja. Dijete je bilo maleno, sitno rastom i bilo je zamotano kao smotuljak od papira tako da su mu stopala bila položena na ramenima.

Bolest je načela njegov grad, pojela ga je kao sumrak danje svjetlo, a on je znao da mora pronaći lijek, postati lovac na nemoguće. Dopustio bi da se i dalje događa, imao je dovoljno srdžbe za to, ipak mrtvu djecu nije mogao gledati.

 

Put je bio prazan, Trej je imao vrlo dobre pokazatelje smjera tako da nije pogriješio niti jedno skretanje. Tijela razasuta posvuda vodila su ga prema cilju, samo što se cilj svakoga dana pomicao, a on je bio obični pješak, dok je ono što je lovio bilo itekako brže. Gazio je kroz polja i gradove, hodao je krivocrtno, točno prateći svaki korak svoje lovine. Pratio je tragove, sa smislom, mada je pretpostavljao kako ih na kraju ipak neće pronaći. Misli su mu otišle drugdje, u svijet u kojemu se ponekad molio za druge.

 

Uz veliko božanstvo sjedio je s desna. Nije ga promatrao, nije htio razumjeti njegovu veličinu, ali ju je osjećao kroz kretnje. Božanstvo je bilo ogromno, preveliko za njega, sanjalo je sjedeći na pola svijeta. Druga polovica nije imala teret, bila je slobodna. Trej je razmatrao mogućnosti, htio je odletjeti na tu slobodnu polovicu, tada je to mogao učiniti, međutim bio je zarobljen u mislima božanstva. Skamenjen, gledao je kako ogromne ruke ulaze u njega i pokazuju mu krajnost, istinu: žabe dolaze na njegov travnjak, on tamo nije prisutan, lupaju po vratima njegovog doma, bacaju se sitnim tijelima, ali pretjerano snažne ujedno čine preveliku štetu. On tjelesno nikako nije prisutan, sve se prebrzo odvija i on ne vidi tko je i kako ubio njegove. Čuje kako vrište, kako izlaze van, ali ih ne vidi – oni su bili, a on je sada.

 

Mjesta su postala kolajne strave, lijepi dijelovi za ukrase razmaženih djevica kaosa. Kurvi koje niti majke ne priznaju, kao takve. Ljudi su umirali, nastanjeni od žabljih živih trupala, ne znajući kako se u brzini smrt može poroditi. Miris bolesti, Trej je dijelio okolini, mlatio je sobom kao primateljem svih bolnih stanica iz tijela onih koje je ugledao slomljene. Gazio je sva poražena trupla, kraci mu nisu smetali, pogon je imao na svojim kotačima.

A onda je zastao i glasno uzdahnuo.

 

Ugledao ga je ispred sebe. Bio je iznimno visok i umotan u žive žabe. Sitna tijela migoljila su po njemu, nešto su mu sugerirala, nešto poput žive želje da opet ubije. Dražile su ga, a Trej je samo promatrao to stvorenje za koje je vjerovao da je ubilo njegovu obitelj.

Biće je stajalo, prekriveno s tisuću žaba, moćno i zamršeno. Oči su mu mogle biti viđene samo ako bi pokoja žaba pogriješila korak, a ako bi i pogriješila – ono što se moglo vidjeti bila je apsolutna smrt. Otvorio je usta, kao da želi reći tko je i zašto je, ali začuo se samo muk. Trej je bio spreman za napad, znajući da se možda upravo priprema za vlastiti kraj. Krenuo je prema biću, znao je da se mora suprotstaviti i tada je sve postalo drugačije.

 

Žabe su nestale, a biće otkrilo svoje tijelo.

 

Snažan muškarac, izrazito dlakav i nabijen mišićnom masom, stajao je nag i gledao u svog jednostavnog protivnika. Nije se pomicao, samo je promatrao.

Trej nije imao nikakvo oružje, da je i imao ne bi znao kako ga upotrijebiti, ali imao je dvije šake, stoga je pokušao udariti biće ispred sebe.

Promašio je, jednom, pa još jednom, a onda se biće glasno nasmijalo vrativši na sebe svoj pokrov, sve žabe koje su na trenutak nestale s njega. Kre, kre – bile su grlate, ali ujedno i vesele. Dočekale su kraj priče.

 

„Nazovi me kako želiš, drugdje me zovu Izbjeljivač, jer sve tamno naposljetku pretvorim u svijetlo. Pratim gradove, mjesta, čistim ih od nepodobnih. U tvojoj su okolici svi bili nepodobni, zato sam i uništio sve koje sam zatekao. I djecu, jer znam njihovu budućnost, pretvorili bi se u svoje roditelje, slična gamad druge generacije. Tebe sam ostavio kao svjedoka, onoga koji će upoznati moju bol, jer tvoje sam ubio iz drugih razloga. Žabe sam doveo kako bih se izrazio. Drugi put ću možda povesti mačke kao pošast, pa da svima pojedu utrobe. Ili neću doći. Ne znam. Ovisi o jutru – kakav se probudim. Ti ćeš ostati, učini što želiš, ali znaj da nešto očekujem od tebe.“

„Što od mene možeš očekivati!? Pa ubio si mi djecu!“

„Ubio sam ti djecu. I ženu. Mogu i tebe ako poželim, ali neću.“

„Zašto nećeš?“

„Jer ćeš si tu uslugu sam učiniti. I ja više neću biti usamljen.“

„A tko si ti?“

„Azazel.“

 

KRAJ

 

Azazel

Lend me your wings of twelve

I shall fly into the storm

I, son of fire, in anger become

The lightning bolts that strike the earth

 

Morbid Angel – Brainstorm (1991) Blessed Are The Sick

Objavljeno pod Književnost, Priče, Proza | Ostavite komentar

Kako (ne)pisati: Sešateli

10420274_913435175339080_4569499674399117943_n

Nikad ne koristite strane fraze, naučne reči ili žargone, ako možete da se setite nekog maternjeg ekvivalenta, jer te reči ako ih ima previše unište delo, a ponekad i odvrate čitaoca. Bitno je da naučite da pišete kao što govorite. Da ne uzimate nepotrebne metafore, kako bi knjiga imala više sadržaja.

Marina Sešateli

Objavljeno pod Kako (ne)pisati, Književnost | Ostavite komentar