F haiku: Hoze Palmero

Pronađoh laticu

Na jastuku.

Koji li je san izgubi?

 

Estor Hoze Palmero

 

Dejan Bogojević, Oblaci u najkraćoj noći, svetska haiku antologija, Valjevo, 2009.

Kako (ne)pisati: Smit

 

Ostavite sebi dovoljno vremena između pisanja i objavljivanja.

Zejdi Smit

Zrnce mudrosti: Knjiga: Egipatski zapis

 

 

Knjiga je vrednija od svih spomenika ukrašenih slikama, reljefom i duborezom, jer ona sama gradi spomenike u srcu onog ko je čita.

Egipatski zapis

Misli za svaki dan: Cincar Popović, Tagore

Tajne čuvaju same sebe. Otkrivaju se onima za koje znaju da su spremni da ih nose.

Milica Cincar Popović

 

Operi svoju dušu tišinom.

 

Misterija stvaranja je kao noćna tmina

Velika je

 

Velika Istina ima veliku šutnju

 

Drveće se kao žudnja zemlje propinje

Na vrhove prstiju

Ne bi li zavirilo u nebesa

Rabindranat Tagore

Mario Lovreković: RASKRIŽJE

Ines Peračković

„Anders Manga, izvolite.“

„Vanda je. Moramo to učiniti, moramo! Siguran si da će uspjeti?“

„Hm, naravno da jesam. Samo ti moraš odraditi svoj dio, odnosno nagovoriti ga.“

„Hoću, hoću, sve ću učiniti, ali moraš mi prisegnuti, moraš! Reci da ćeš uspjeti, da ćemo uspjeti! Ne mogu to drugačije napraviti. Bojim se. Jako se bojim.“

„Smiri se, polako… Od uzbuđenja nećemo puno dobiti. Svjestan sam da to doista želiš, ali planiramo nešto što nije jednostavna i mala stvar. Posljedice bismo mogli osjećati kroz vječnost, ako pogriješimo. Dakle, korak po korak. Prvo se pobrini za osnovni dio plana, a kada to odradiš nazovi me. Od tog trenutka moramo brzo djelovati. I sve će biti gotovo kroz nekoliko sati. Dogovoreno?“

„Je, dogovoreno je. Hvala ti još jednom.“

„Nema na čemu.“ – telefonski poziv bio je prekinut – „Užitak je samo moj.“ – Anders je nastavio govoriti samo za sebe.

 

Ljubav ju je potrgala. Doslovno i do kraja. Tijelo joj se slomilo, iskrivilo. Hodala je svijetom kao da je posljednja razjebana kučka. Jer, prevarila je sebe, varajući njega. Htjela je zakopati grijehe, dopustiti im da joj slobodno koračaju umom, međutim planirano joj se nije ostvarilo. Ezra je to osjetio, svu tu prljavštinu i kajanje, tragove koje nije uspijevala sakriti kako je zamišljala da hoće. I nije joj želio oprostiti. Nije se mogao pomiriti s činjenicom da su Vandine ruke držale nečiji kurac, odnosno da su njezine usne ljubile taj isti dok je smireno vjerovao kako se samo negdje zabavlja uz pokoje piće s poznanicima. Povrijedila ga je, previše, stoga je u trenu odustao od vjere u ljubav.

 

Tražeći način da se pokaje, da se vrati u stabilnost, povrati u dvoje, upoznala je čovjeka kojega nikada nije trebala upoznati. Opet, možda baš i je, jer taj joj je obećao ljubav bez naknade, a jadnica je svoju osakaćenu dušu bila spremna prodati samo kako bi joj se obećano i ostvarilo.

Anders Manga, gospodin s puno sijedih vlasi, izgledom mlađi i od Ezre i od Vande, odlučio je pomoći, učiniti vječnost meko probavljivu, ali i cjenovno skuplju. Plan je bio suvisao, stoga ga je Vanda odmah prihvatila, opet bojeći se za istinitost ponuđenog.

 

***

 

„Molim?“

„Ja sam. Oprosti što te zovem, ali moramo razgovarati.“

„Nemamo o čemu.“ – klik!

 

„Da?“

„Nemoj poklopiti, stvarno moramo razgovarati. Kasni mi.“

 

Šutnja je trajala dovoljno dugo da bi mogla uništiti i vodene kozice na petogodišnjaku. Ezri se nikako nije dalo govoriti. Osjetio je teret, težinu preslovljenu u strah.

 

„Tvoje je.“

„Sigurna si u to?“

„Jesam.“

„Kada i gdje?“

„Sutra. Javim ti kada i gdje.“

„Dobro.“ – klik.

 

***

 

„Anders Manga, izvolite.“

„Dobila sam ga!“

„I?“

„Pa, pristao se naći sa mnom. Rekla sam mu javiti kada i gdje.“

„Odlično! Sada moraš postati pažljiva i slušati moje upute.“

„Jedva ih čekam, iskreno.“

„U redu. Reci mu da se morate naći na raskrižju prije skretanja za šumu. Znaš li gdje je to?“

„Naravno da znam. S glavne ceste se skrene u sporednu i onda samo ravno prema šumi. Raskrižje je odmah nakon petsto metara. I ravno je šuma, ako se produži.“

„Točno. Znači tamo morate biti nešto prije ponoći, odnosno sve je potrebno odraditi negdje u tom vremenu. Da li si sigurna da ćeš ga uspijeti nagovoriti da ide do kraja?“

„Jesam. Lagat’ ću, kao što sam i do sada. Ezra ne zna da nisam trudna, a ja ću mu reći da sam pobacila. Imam neke ženske adute, stoga ne brinite. Meni je najvažnije znati da ćete vi biti tamo prije nas i sve pratiti kako ste i rekli da hoćete. A onaj krajnji dio ću onda već nekako lakše odraditi.“

„Biti ću tamo prije vas, ne brini. Do sutra, onda.“

„Do sutra. Hvala vam još jednom!“ – klik.

 

I plan se pokrenuo. Ideja je bila jednostavna, okultna, prokleta. Anders je Vandi ponudio vječnu ljubav s Ezrom. Način je bio okrutan, ali izvediv. Ezra je trebao ubiti Vandu i zakopati je na raskrižju, kako bi je Anders ponovno probudio iz mrtvih, te je zauvijek postavio uz Ezru, jer je za njih napravio ugovor s Vragom. Uvjerio je Vandu kako to može dogovoriti, kako samo mora umrijeti i kako je Ezra baš tamo mora zakopati, jer onome koji pod zemlju zatre – vratiti će se. Još jedna prevara za Ezru.

 

„Molim?“

„Ja sam, Vanda. Ne pitaj me zašto tamo, samo dođi. Raskrižje, odmah prije šume, znaš gdje se skrene?“

„Znam, doći ću. Kada?“

„Pola sata prije ponoći.“

„Molim? Daj budi normalna i nađimo se u pristojno vrijeme.“

„Ne. Molim te, dođi tada. I više nikada ne moraš. Molim te!!“

 

Tišina. Puno tišine. Ezra je bio zaprepašten samom činjenicom da je ona trudna, pa još i više prijedlogom da o tome razgovaraju netom prije ponoći na nekom prašnjavom raskrižju pored šume. Pomislio je kako je neozbiljna i kako ga možda navlači samo da bi se susrela s njime. Ipak, popustio je i potvrdio joj dolazak točno u jedanaest i trideset.

 

„Anders Manga, izvolite.“

„On je tamo u pola dvanaest. Ti moraš doći prije.“

„Znam Vanda. Doći ću i ranije. Ništa ne brini, sve je po planu. I ne paničari, opusti se, vratit’ ću te odmah. A on više ništa neće moći, već voljeti te.“

„Tome se i nadam! Hvaaala vam!!“

„Hvala tebi.“

 

Raskrižje. Prazno i kruto, dovoljno sablasno mjesto a da ga nitko i ne poremeti. Križ koji se koristi za ono što smrtnicima nije jasno, za pokapanje stvari onih koje želimo ureći ili onih koje želimo oživjeti, odnosno za sve što samo noć poznaje. Mjesto za ugovor s Vragom, mjesto za duševnu smrt nevinih, za sranje koje se događa samo jednom u životu. Mjesto za prodaju, najam, poraz i pobjedu, ovisno o vjeri u isto, a opet oni koji sumnjaju – neka to ne čine, jer moć na tom mjestu ipak postoji.

 

Ezra je došao točno na vrijeme. Stajao je nasred križa kada se Vanda pokazala. Prišla mu je i rekla riječi koje zasigurno nije htio čuti. Riječi, namjerne izjave, koje su ga tada morale prisiliti na najgore.

 

„Ubila sam ga. Ubila! Znala sam da ćeš me odbiti, ostaviti, opet i bez obzira na sve, pa sam ga dala ubiti!“

„Ubila si ga? Naše dijete?“

„Da, naše jebeno dijete! Ti bi ga kao volio, je li gade??! Ostavio si me, molila sam te da mi oprostiš i što si ti učinio? Povukao si se bez imalo snage za nas. Bolio te KURAC za mene, za moje suze i da – ubila sam ga jutros – UBILA SAM GA!!!“

„Ubila si moje dijete, pa jesi ti normalna?! Zašto si to napravila? Došao sam razgovarati s tobom, htio sam ti pružiti priliku, a ti mi ovo govoriš!“

„Neću ti biti privjesak iz sažaljenja, jebi se! Ego ti nije mogao oprostiti moju slabost, jer ti si jak, moćan, e pa sad si tu svu svoju snagu zabij u guzicu! Ubila sam ti dijete majmune, UBILA!!“

 

Popustio je. Izigran i zbunjen, krenuo je prema Vandi. Prvo ju je ošamario misleći kako će je time malo smiriti, ali nakon što je nastavila još više divljati i udarati ga postajao je sve agresivniji. Uporno mu je ponavljala kako je ubila njihovo dijete i to ga je na kraju slomilo. Uhvatio ju je za vrat i gušenje je započelo.

Vanda se opirala, na početku, a onda se i opustila znajući da će ga uskoro svojim zagrljajem obuhvatiti i odvesti ravno u postelju – zauvijek.

 

Pala je nasred raskrižja, na tvrdu podlogu od prašine.

Ezri je trebalo nekoliko minuta kako bi se sabrao, a kada je shvatio je što je učinio… Ubio je!

Panika ga je nagrizla preduboko, pomislio je pobjeći, krenuo je, pa se vratio, i tako nekoliko puta iznova. Kada se napokon malo pribrao, udahnuo i izdahnuo, potražio je puls na Vandinom vratu. Nije ga bilo. Znao je da nema izbora, da je mora negdje odbaciti. Pokušao ju je podići i odnijeti u svoj automobil. Nije uspio, jer začuo je prodorni bariton, glas koji ga je zarobio.

 

„Zakopaj to truplo.“

„Tko je to?“

„Kopaj na rubu ceste i slobodan si.“

„Plašite me, tko ste vi?“

 

Anders je prišao Ezri, iznenadio ga je stvorivši mu se odmah iza leđa. Kao da je niknuo iz same zemlje, tvrde prašine.

 

„Zakopaj je ovdje. Nitko ništa nije vidio.“

„Nnemmam aalaatt.“ – drhtao je poput slomljenog koplja na vjetru.

„Evo ga.“ – i Anders je Ezri dodao alat. Lopatu s dobro zaoštrenim rubovima.

 

Ezra je kopao i kopao, iskopao raku za mrtvu majku svog mrtvog djeteta, kako je mislio. Potom se zahvalio Andersu i napustio ga u jednom napetom grču. Mozak mu je popustio, to je bilo vidljivo; jasno kao i smisao u ljubavi prema tmini. Otišao je, pobjegao, ne znajući da je zapravo sretan što mu je život bio dopušten za uživati ga.

 

„Dođi, sami smo.“

 

Zemlja se pomaknula, nečiji prsti kopali su put prema površini. Vanda je ustala, ista i drugačija, svjesna ali nesvjesna. Prišla je Andersu kao svome gospodaru, ponjušila mu je ramena, trbuh i zatim mošnje.

Donekle prisebna postavila mu je pitanje: „Zašto si mi to napravio?“

„Jer te želim.“

„Obećao si mi pomoći.“

„I učinio sam to.“

„Ali kako…? Pa rekao si da će me dobiti onaj koji me ubije i pokopa, a da si ti sve to dogovorio.“

„Možda sam te malo prevario, ali to je samo zato jer te i ja želim.“

„Odmah sam to shvatila, čim si me probudio. Ali od kuda sad to?“

„Želim te od kada sam te upoznao. Zato i je sve ovo. Sada postojiš samo za mene. Moja si.“

„Ne, ne, ovo nije normalno, ne…“

„Sve je normalno, smiri se, gotovo je. Vratio sam te među žive i imaš mi biti zahvalna za to. Razumiješ!?“

„Razumijem, ali što je s onim ugovorom s Vragom?“

„Ja sam Vrag malena. Vragu si se ispovijedala. Vrag te i poželio za sebe, ubio te, oživio te i sada si samo njegova.“

„Ako i je tako kako kažeš, a ja ovako sjebana i polumrtva vjerujem da nije, tko je onda ovaj čovjek u crnome iza tebe?“

 

KRAJ

Kako (ne)pisati: Smit

 

Probajte da čitate sopstvene tekstove kao stranac.

Zejdi Smit

Zrnce mudrosti: Knjiga: Ujević

 

 

Knjiga nije hrana, ali je poslastica.

Tin Ujević

Misli za svaki dan: K. R. Safon

Kad bismo bili u stanju da vidimo bez obmane realnost sveta i sebe samih samo jedan dan, od svitanja do sumraka, oduzeli bismo sebi život ili bismo izgubili razum.

Istina je ono što boli.

I taštog je glupana teško doveka zavaravati.

Nikad nije dovoljno novca.

Došla su zla vremena i često mislim da dolaze još gora.

K. R. Safon

F haiku: Kinserod Koks

Kroz maglu

Putuje talas –

Ništa ne vidi

 

Alfonso Kinserod Koks

 

 

Dejan Bogojević, Izmaglica svetlosti, antologija svetskog haikua, Valjevo, 2014.

Kako (ne)pisati: Smit

 

Dok ste još dete čitajte što više. Koristite vreme za to više nego za sve druge stvari.

Zejdi Smit

Zrnce mudrosti: Biblioteka: Birel

 

Biblioteke se ne prave, one rastu.

Agustin Birel

Misli za svaki dan: R. V. Emerson

Ceo svet stoji pod prokletstvo ludosti.

Srećna je kuća, koja u sebi zatvara prijatelja. Da se on ugosti samo jedan dan, vredno bi bilo sagraditi dom, kao što se gradi svečana dvorana ili trijumfalni luk.

Iskrenost je luksuz, koji je dopušten samo onima, koji su višega ranga, u kojih su dijademe i autoritet, pa mogu govoriti istinu, pošto nemaju nikoga iznad sebe, kome bi se morali udvarati ili prilagođavati. Svaki je čovek iskren, kad je sam sa sobom. Čim dođe drugi, počinje laž.

Da bi čovek mogao stupiti u istinit odnos s ljudima, u ovo licemerno doba, potrebna je, kao što vidimo, izvesna količina ludosti.

Vrlo retko možemo pravo kroz svet hoditi.

R. V. Emerson

Mario Lovreković: MUHA

Sada, dok me ruke još donekle slušaju, moram zapisati sve što mi se dogodilo, jer ako ovo i preživim možda se neću svega sjećati. Sada mi je sve toliko jasno i bistro u glavi da zapravo više ništa ne razumijem. Strah koji osjećam prerastao je u nešto više. Ne znam kako se to zove – ako to i postoji.

 

Težak životni period stoji iza mene, mislio sam kako me ništa gore ne može spopasti, međutim ta misao se promijenila prije svega desetak dana. Zapravo ne znam točno prije koliko.

Bila je nedjelja, jedan od mojih najmrskijih dana. Klasično izmoren vlastitim mislima pripremao sam jelo za svoj samotni objed. Bilo je nepodnošljivo vruće toga dana kao i ovog cijelog ljeta. Mjesecima nije bilo kiše, zraka, osvježenja. Ničega.

Najednom vjetar. Jak i svjež. Pomislio sam kako bi bilo savršeno da napokon padne kiša, ali nisam vjerovao da doista hoće, pa sam zanemario tu pomisao. Nekoliko minuta potom ispred mene, na gornjem kuhinjskom elementu, pojavila se muha. Pogledao sam je i krenuo je otjerati rukom. Nešto mi nije dozvolilo da to učinim, a to nešto bio je strah koji sam osjetio u njoj. Bila je mirna, nije se pomicala uopće i tada sam bio siguran da se sprema nevrijeme. Jadna je životinjica pobjegla u moj dom jer je osjetila nadolazeću kišu. S obzirom na ubojitu vrućinu laknulo mi je kada sam shvatio kako je ona moj predznak konačnog osvježenja.

I nisam je dirao. Nisam je pokušao ubiti niti otjerati. Jednostavno sam je ostavio biti tamo gdje je.

Pomalo sam i zaboravio na nju. Pojeo sam svoj samački objed, pospremio ostatke u hladnjak i odlučio se malo odmoriti. Nisam dugo ležao. Neki nemir me nadvladao, ujedno me i kiša držala budnim. Taman je počela padati, a kako je dugo nije bilo htio sam budan uživati u njoj.

Ustao sam, uzeo hladno piće i osluškivao. Čula se jedino kiša kako lupka po mom prozoru. Predivno! – pomislio sam. Ništa ljepše nisam mogao tražiti od prirode u tom trenutku.

Međutim, čudnovata priroda priuštila mi je još jedan zvuk. Nešto se čulo iz daljine, zvuk zujanja muhe, ali ne zapravo to. Barem ne onako klasično. Umirio sam disanje i zatvorio prozor koji sam netom prije otvorio kako bi u moj dom ušla novonastala svježina. Slušao sam. Zvuk je bio puno jasniji i bliži nego prije. Muha je bila na stolu točno ispred mene!

Približio sam joj se. Ostala je na istome mjestu. Odmaknuo sam se, a ona je prišla bliže k meni. Začudio sam se. Njeno zujanje je odjednom postajalo sve glasnije i sve melodičnije. I glasnije. I glasnije. Nisam mogao vjerovati onome što sam čuo, ali ona je pjevušila! Nešto kao zujanje u oktavama! Bzzz – bbzzzbz – bzzbzzz! Bez prestanka!

Bio sam zapanjen, jer nisam znao da muhe to mogu, a i slutio sam čemu sve to. Zahvaljivala se što sam joj pružio sklonište i nisam je pokušao ubiti. Bila mi je toliko simpatična da sam počeo pjevušiti njezinu melodiju. Trajalo je to, ne znam koliko dugo, ali dovoljno dugo da bi noć progutala dan. S obzirom da me je čekao prokleti ponedjeljak, novi radni dan, krenuo sam se okupati i obrijati. U kupaonici nisam bio sam. Ona je došla za mnom. E, tek tada nisam mogao vjerovati! Došla mi je pjevušiti dok se kupam.

Zvuk vode je malo utišao njenu glazbu, ali ona kao da je to znala – počela je sve glasnije zujati! I ja zajedno s njom.

 

Završio sam sa svim pripremama za ponedjeljak, malo sam i zanemario njezino zujanje, ali ona je i dalje bila prisutna. Neka, pomislio sam, draga je.

Zaspao sam. Ne znam koliko je dugo san potrajao, ali kada sam se negdje u noći probudio nisam čuo apsolutno ništa osim njenog zujanja u tonovima. Nisam čuo niti kišu, niti promet, niti sebe. Ništa. Zanemario sam to i nastavio spavati.

Sunce me probudilo, bilo je jako i ubilo je svu svježinu koju je kiša nedugo prije donijela. Ali lako za svježinu – sunce nije bilo dobar znak. Nisam čuo budilicu i zakasnio sam na posao! Brzo sam ustao i dohvatio telefon. Morao sam se javiti poslodavcu. Okrenuo sam broj, stavio slušalicu na uho, kad – nisam čuo ništa. Nešto sam govorio misleći kako je linija u kvaru, ali onda sam se potpuno razbudio. Nisam čuo ništa samo zato što se zujanje nastavilo!

Ista melodija iznova! Poklopio sam slušalicu i tada mi više ništa nije bilo simpatično. Muha je bila pored mene, gledala me s lustera koji je bio poprilično nisko. I pjevala je. I dalje. Bez sekunde pauze!

Znao sam da je se moram nekako riješiti. Otvorio sam drugi prozor, onaj koji je bio bliži njoj, i počeo mahati rukama kako bi je preplašio i otjerao. Nije se ni pomaknula. Niti krilom, niti nožicom – ona uopće nije davala znakove života. Osim zujanjem. Kako je to zujanje moguće ako ne maše krilima? – pomislio sam.

Odlučio sam je ubiti. Druge nije bilo. Uzeo sam kuhinjsku krpu, zamahnuo i…

Nisam mogao. Ne znam zašto, ali jednostavno nisam. Bzzz – bzzz – bzzbzz. Bez prestanka. Uhvatilo me ludilo. Kretao sam se užurbano smišljajući novu taktiku i dosjetio sam se! Pa izaći ću van! Na ulici je sigurno neću čuti! Dograbio sam odjeću, navukao je na brzinu i izašao.

Bilo bi bolje da nisam.

I dalje nisam ništa čuo, osim zujanja, a ona je letjela tik uz mene! Nisam čuo ljude, automobile, ptice, vjetar – ama baš ništa!

Vratio sam se kući. Bio sam siguran da sam izgubio razum. Sve što se godinama taložilo u meni napokon je eruptiralo i ludilo se prolilo po meni poput vruće lave.

Bzzz – bzzz – bzbzzz.

Gorio sam iznutra, lupao se po glavi kao kockar koji je u mamurno jutro shvatio kako je sve izgubio. Teror, užas i mržnja. Tri muke u jednoj. I gone upravo mene.

Dan je prolazio, a mojom glavom je i dalje odzvanjala ta ista prokleta melodija.

Nisam mogao niti jesti, niti piti, niti ništa. Zujanje me izluđivalo.

 

Došla je nova noć. Uspio sam zaspati. Ali svaki put kada bih se probudio i promeškoljio po krevetu, ista melodija parala bi mi bubnjiće!

Bzzz – bzzz – bzbzzz.

Jutro. Bolje da ga nisam ni dočekao. Bzzzz – bzzz… Uporno.

Popodne. Ista pjesma.

Noć.

Jutro.

Popodne.

Noć.

 

Na posao sam zaboravio, na sve sam zaboravio. Pretvorio sam se u tu jebenu melodiju!

Tražio sam po kući nešto što bi mi moglo pomoći, bilo što. Ničega nije bilo. Jedino sam mogao ubiti tu nemilosrdnu muhu. Ili to učiniti sebi.

Nju nisam mogao, nisam. Spasio sam je i kako je sada ubiti? – mislio sam.

 

Bilo sam na vrhuncu ludila kada sam pokupio sve tablete koje sam imao u kući. Zdrobio sam ih i stavio u čašu. Nju sam pak napunio nekakvim žestokim pićem gorka okusa i sve to skupa popio odjednom. Zujanje je i dalje bilo prisutno, ali polagano je jenjavalo i pretvaralo se u tišinu. Mir mi je godio. Napokon tišina…

 

Probudio sam se s bolovima u želucu. Povraćalo mi se. Zadah mi je bio kao da sam ga nabavio na obližnjem smetlištu. I onda sam se sjetio!

Gledao sam oko sebe, sve u bijelome. Ili je Raj ili je bolnica?! – pomislio sam.

Bilo je ovo drugo. S obzirom da me nitko nije vidio niti čuo puna tri dana, provalili su u moj dom i našli me u stanju nesvijesti. Objasnili su mi da nisam popio dovoljno dobre tablete kako bih se ubio, a ja sam im objasnio kako sam imao neizdržive bolove i kako sam zato popio sve te tablete. Zub sam stavio na mjesto krivca. I povjerovali su mi! Nisu zvali psihologe, policiju, nikoga! Pušten sam kući za tren.

Bio sam radostan što opet čujem sve oko sebe i što se sve opet vratilo u normalu.

Ušao sam u svoj dom, širom otvorio prozore i udahnuo punim plućima. Bio sam sretan.

 

Ali zaboravio sam.

Jebeno sam zaboravio!

Brzo sam zatvorio sve prozore i otrčao u kupaonicu. Nju sam pregledao na brzinu, muhe nije bilo. Osluškivao sam. Ništa.

Izašao sam u hodnik – mir i tišina. Dnevna soba – isto. Spavaća soba – tišina.

Muhe nije bilo. Laknulo mi je. Sjeo sam na kauč i zapalio cigaretu. Otpuhnuo sam prvi dim, povukao drugi, kada – bzzz – bzzz…

Neeeee! Nije moguće! – pomislio sam.

Ali bilo je moguće. Muha je bila tu.

Ludim očima tražio sam po svim prostorijama, osluškivao sam. Čuo sam je, ali nisam mogao dokučiti gdje se točno nalazi. A onda napokon! Bila je vani na prozoru moje dnevne sobe! Gledala je ravno u mene i trljala nožicama, kao da me moli za ulazak.

Tiho, ali jasno bzzz – bzzz – bzbzzz se nastavilo. Bio sam sluđen. Otrčao sam u spavaću sobu kako bi se maknuo iz njezinog vidokruga. Bila je na prozoru te sobe prije nego sam uspio udahnuti. Kupaonica! Bila je na njenom prozoru prije nego ja u prostoriji. Bio sam gotov. Moj um je postao krema za cipele. Taman i mastan, odvratnog mirisa kemije.

 

Prošlo je osam dana otkako sam došao iz bolnice. Muhu sam zadržao vani, čujem je, ali ne toliko glasno kao prije. Nisam izlazio iz straha da ne uđe unutra. Više nemam niti hrane.

Ostalo mi je nekoliko kartica tableta protiv bolova, nešto gorkog alkoholnog pića i nož.

Ona me cijelo vrijeme gleda kroz prozor i čeka me. Zašto – ne znam.

A možda i znam. Smrt putuje u raznim oblicima.

Bzzz – bzzz – bzbzzz….

 

Sve sam zapisao, tableta više nemam, gorko piće sam popio. Ostala mi je još jedna cigareta.

I nož…

 

KRAJ

Kako (ne)pisati: Gejmen

Glavno pravilo u vezi pisanja je da ako to radite s dovoljno samopouzdanja možete raditi šta god hoćete. I zato pišite vašu priču onako kako ona treba da bude napisana. Pišite pošteno, i ispričajte najbolje što možete. Nisam siguran da postoji još pravila. Barem ne ona koja nešto vrede.

Nil Gejmen

Zrnce mudrosti: Čitanje: Flober

 

Čitaj da bi živeo.

Gustav Flober